U prvoj Getsemanskoj uri nema nikakve organizacije, nikakve sigurnosti ni jasnoće. Evanđelja to ne uljepšavaju. Evanđelje po Marku vrlo jednostavno kaže: ”Tada ga svi ostaviše i pobjegoše” (Mk 14,50). To je rečenica gotovo bolna u svojoj ogoljenosti. U jednom trenutku bili su zajedno za stolom, uvjereni da razumiju, a već u sljedećem raspršeni poput lišća na vjetru. Getsemani je raspad sistema. Evanđelje po Mateju donosi Isusove riječi: ”Bdijte i molite” (Mt 26,41), a oni ne bdiju. San ih svladava, strah ih razbija, a stvarnost ih nadilazi. Nije to bila nikakva organizirana molitvena ura, nego trenutak u kojem su pokazali koliko su slabi i smeteni. Zanimljivo je kako mi danas tu istu uru pokušavamo ”posložiti”: imamo pjesme, tekstove, red, šutnju u određeno vrijeme. I to ima svoju vrijednost, jer pomaže srcu da uđe u otajstvo. Ali postoji opasnost da zaboravimo kako je izvorna Getsemanska ura bila kaotična, nesigurna, puna nerazumijevanja. I upravo u toj ”neuređenosti” krije se njezina istina. Francuski pisac Georges Bernanos zapisao je u Dnevniku seoskog župnika kako milost često dolazi ”kroz pukotine naše nemoći”. Getsemani je upravo takva pukotina. Učenici nisu nestali zato što su bili zli, nego zato što nisu mogli izdržati težinu trenutka. A to da Isus ostaje sam, nije očaj, nego put prema savršenosti: ”Ne moja volja, nego tvoja neka bude” (Lk 22,42). Možda je upravo to ključno za nas: naša ”organizirana” Getsemanska ura ima smisla samo ako nas dovede do istine da i mi često ne znamo što dalje. Da se ”razbježimo” ko rakova djeca, makar i ne uvijek fizički, nego u sebi. Da zaspimo kad bismo trebali bdjeti i da pobjegnemo kad bi trebalo ostati. U svakom slučaju, Isus nije spašavao svijet s učenicima koji su sve razumjeli, nego s onima koji su pobjegli, koji su se slomili, pa se kasnije ipak vratili. Getsemani je zato početak povratka.