Biti dijete Božje znači živjeti s Kristom, slijediti ga kamo god nas odveo. Biti dijete Božje znači pronaći blago, dragocjeni biser za koji prodajemo sve što imamo da bismo ga zadržali. Osobno uvjerenje da je Krist naše sve i da bez njega ne možemo živjeti, usvaja se i oblikuje samo u osobnom susretu s Kristom Isusom. Bez osobnog iskustva Krista, teško ćemo ići naprijed. Benedikt XVI. je rekao na samom početku svoje enciklike ”Deus caritas est”: ”U početku kršćanskog bitka nije neka etička odluka ili neka velika ideja, nego susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time njegov odlučujući smjer.” Bez toga riskiramo da se pretvorimo u smokvu koja postoji, ali ne daje plod. Što joj nedostaje? Unutarnji sok, bogatije tlo. Biti dijete Božje znači odbaciti prosječnost. Prosječnost nije dio Kristova rječnika. Sveta Terezija Avilska imala je viđenje u dobi od 40 godina: iako je bila uglavnom religiozna, Gospodin joj je pokazao mjesto koje bi zaslužila da je nastavila tim putem: pakao. Kršćanin ne može biti osrednji. Svatko tko slijedi Krista mora biti radikalan. Nema polovičnih mjera. Kršćanin je dan i noć, u teškoćama i kad sve ide dobro. Tko slijedi Isusa, teži savršenstvu. Ne iz ponosa, nego zato što ima uzor u Isusu Kristu. Ako je biti dijete Božje blago, moramo biti dostojni čuvati to blago. Kršćanin je ratnik. Idimo na ulicu, budimo apostoli, učinimo svoj život primjerom za Krista, gradimo, prepravljajmo. Tamo gdje nas Gospodin postavi u životni poziv, tamo je naše polje rada. Ne uložimo u to samo svoju inteligenciju i svoju volju, već dodajmo i svoju strast, svoju emotivnost, svoje srce. Volimo biti djeca Božja, ljubimo ga svim svojim bićem.