U Evanđelju po Mateju Isus povezuje dvije lijepe slike: dijete koje stavlja među učenike i ovcu koja se izgubila. (Mt 18,1-5.10.12-14) Na prvi pogled riječ je o dvije različite pouke, ali obje govore o istoj istini: u Božjim očima nitko nije premalen da bi bio važan. Učenici pitaju Isusa tko je najveći u kraljevstvu nebeskom. Njih zanima veličina, položaj i važnost. Isus im ne odgovara raspravom, nego među njih stavlja dijete. Isus okreće ljudsku logiku naglavačke: velik nije onaj koji se uzdiže iznad drugih, nego onaj koji se zna poniziti i koji primjećuje malene. To nije poziv na djetinjastost, nego na obraćenje pogleda. Učenici gledaju prema gore i pitaju: Kako postati velik? Isus njihov pogled spušta prema malenome i kao da pita: Vidiš li njega? U Matejevu kontekstu ”maleni” nisu samo djeca; riječ se širi i na slabe i ponizne učenike, osobito na one koji mogu zalutati i kojima je potrebna briga zajednice. Prezreti nekoga ne znači nužno mrziti ga. Ponekad je dovoljno pomisliti: On nije važan. Od njega nema ništa. Neka se sam snađe. Tada Isus govori o pastiru. Pastir ima stotinu ovaca. Devedeset devet ih je tu. Samo jedne nema. Naša matematika rekla bi da je rezultat izvrstan: 99 posto je na sigurnom. Ali Božja ljubav ne računa postotke. Pastir primjećuje prazno mjesto i kreće tražiti onu jednu. Bog ne voli čovječanstvo kao bezimenu masu. On poznaje pojedinca. Često se sv. Augustinu pripisuje misao: ”Bog svakoga od nas ljubi kao da postoji samo on.” Bez obzira na povijest te formulacije, ona lijepo izražava ono što Isusova prispodoba pokazuje: pred Bogom čovjek nikada nije samo broj. Mi vidimo stotinu ljudi, Bog vidi svakoga od njih. Mi primjećujemo da je crkva gotovo puna, Bog primjećuje onoga kojega nema. Mi kažemo: ”Većina je ostala.” Pastir pita: ”A gdje je onaj jedan?” Ovca ne gubi svoju vrijednost zato što se izgubila. Njezina vrijednost ne ovisi o tome je li ostala na pravome putu. Pastir nikada ne kaže: ”Sama je kriva. Imala je stado, imala je put, neka se sada snađe.” On kreće za njom. To mnogo govori o načinu na koji Bog gleda čovjeka. Čovjek može zalutati. Može pogriješiti. Može se udaljiti od Boga i Crkve. Može razočarati druge, pa i samoga sebe. Ali nijedan njegov pad ne može natjerati Boga da kaže: ”Više mi nisi važan.” Ova prispodoba nije samo lijepa slika Božje ljubavi. Ona je i pitanje Crkvi. Crkva ne može biti zadovoljna samo zato što je devedeset devet ostalo. U Matejevu Evanđelju prispodoba poziva zajednicu da ne prezre onoga koji je zalutao, nego da ga traži i, ako je moguće, ponovno dovede među braću i sestre. A tko je danas taj ”jedan”? Možda čovjek kojega već dugo nema među nama. Možda netko tko se razočarao u Crkvu. Netko koga je povrijedio drugi vjernik, svećenik, biskup… Netko tko se stidi vratiti. Netko za koga smo već zaključili da se neće promijeniti. Mi smo ga možda već prekrižili, ali Pastir to sigurno nije. Nitko nije premalen da bi ga Bog primijetio. Nitko nije predaleko da bi ga Bog tražio. Nitko nije toliko izgubljen da bi Bogu postao nevažan. I možda bismo ovako mogli završiti: Devedeset devet ovaca je na broju, ali Pastir još uvijek gleda prema vratima, jer jedna nedostaje.