Netko mi je nedavno rekao: ”Fali mi kamen.” Mislim da mi je htio reći da mu fale ljudi, stari prijatelji. Taj ”kamen” je znak svega onoga što mu je davalo sigurnost i toplinu: miris doma, smijeh na igralištu, ruke koje je držao, glas koji ga je hrabrio. Kad odrastemo, mislimo da smo ga izgubili. Ali taj ”kamen” se ne može izgubiti. Trebamo ga samo potražiti u jednostavnosti, u povjerenju, u čistoći pogleda, u neznatnom i skrivenom. Ima jedna priča o tome. ”Čovjek neki često je govorio: Fali mi kamen. Nije mislio na običan kamen, nego na mali, okrugli oblutak koji je kao dijete uvijek nosio u džepu. Njime je znao pogoditi površinu rijeke pa bi plesao po vodi u sitnim skokovima. Znao je njime zaokružiti svoje blago na dvorištu i sagraditi zamišljene dvorce. A navečer bi ga stavio pod jastuk, jer mu je bio poput vjernog prijatelja. Godine su prošle, kuća je postala prazna, a dvorište zaraslo, no – rijeka je i dalje nastavila teći. Čovjek se vratio u rodno selo i dugo tražio ”svoj kamen” – prevrtao zemlju, gledao uz put, zavirivao i u stari ormar. Ali kamena nigdje. I tada mu je prišla djevojčica iz susjedstva, noseći u ruci sličan oblutak. Pružila mu ga i rekla: – Gledajte, ovaj sam kamen našla kraj rijeke. Skoro kao da ima oblik srca! Čovjek se nasmiješio. Shvatio je da kamen njegova djetinjstva nikada nije ni nestao – bio je skriven u njegovu srcu, u uspomenama, u radosti i povjerenju koje mu je Bog dao da živi.”