Isus priča o svom Kraljevstvu služeći se prispodobom o slugama kojima je dao svoj imetak: ”jednomu pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan — svakomu po njegovoj sposobnosti.” (Mt 25,14-30) Razlika u broju talenata skreće nam pozornost na činjenicu da je Bog svakome dao na mjeru koja mu je sasvim dovoljna da uspije i uđe u Kraljevstvo (naravno, ako nam je do toga stalo). Svi imamo iste šanse. Zadesi nas ponekad sindrom egalitarizma, tj. počinjemo se uspoređivati s drugima. Počinje nas smetati razlika u broju talenata jer smatramo da bi pravedni Bog morao poštivati jednakost. U svjetlu vjere recimo ovo - nije važan broj talenata (mi to doživljavamo kao nejednakost), već način na koji ih koristimo (u tome se nalazi jednakost!). Gospodar je bio jednako sretan rezultatima onoga koji ih je imao pet kao i s onim koji ih je imao samo dva, jer su ih obojica iskoristili. S onim trećim nije bio zadovoljan, jer je svoj talent zakopao. Isus nam kaže da se uvijek treba truditi ‘s onim što imamo’, čak i ako nam ‘sindrom egalitarizma’ šalje signale da smo premalo dobili. Bolje je učiniti barem nešto s onim što imamo, nego ne učiniti ništa. Ako nismo u mogućnosti krenuti s velikim, započnimo s malim. Nemojmo gubiti vrijeme uspoređujući se s drugima. Možda nismo dobili kao drugi, ali s ovim što imamo možemo uspjeti.