Marica Hrdalo ili Rozamunda bila je kućna pomoćnica s maramom na glavi, pregačom i metlom u ruci, najpoznatija po svom duhovitom komentiranju svakodnevnih i društvenih tema u popularnim radijskim i televizijskim emisijama u Jugoslaviji od kasnih 1950-ih nadalje. Ona i metla ostali su i dandanas učitelji duhovnosti. Metla je jedan od onih predmeta bez kojih se kuća vrlo brzo pretvori u prostor nereda. U tome već leži njezina duhovnost. Metla ne stvara ništa novo, ne ukrašava, ne gradi, ali čini ono što je nužno da bi život mogao teći. Ona uklanja ono što se nakupilo, prašinu koja je neprimjetno ušla u kutove, tragove dana koji su prošli. Isusova slika o izgubljenoj drahmi i metli (Lk 15,8–10) na prvi pogled djeluje gotovo kućanski banalno, ali u sebi nosi jednu duboku teologiju traženja. Duhovni život je upravo takav – najčešće banalan, ne sastoji se od velikih odluka ni snažnih osjećaja, nego od ponavljajuće vjernosti čišćenja srca, o pažljivom uklanjanju duhovne prašine koja zaklanja na ono što je vrijedno. U svakodnevici se prašina ne stvara zato što smo loši ili nemarni, nego zato što je jednostavno tako. Takav je život. Umor, sitne zamjerke, neizgovorene riječi, polako se talože. Metla nas uči da to nije razlog za očaj, nego poziv na redovitost. Primimo se metle, ne čekajmo savršen trenutak za veliko spremanje, nego iz dana u dan učinimo ono što je potrebno. U tom smislu, metla je bliska Isusovim riječima o vjernosti u malome, jer tko je vjeran u malome, vjeran je i u velikome (usp. Lk 16,10). Postoji i poniznost metle. Ona uvijek ostaje blizu prašine, uvijek tamo gdje je prljavo. To je slika duhovnog puta. Nema istinskog rasta bez suočavanja s vlastitim slabostima. Metla ne ostavlja savršenstvo, nego čistoću koja donekle omogućuje ugodan život. Nakon čišćenja uvijek ostane poneki kut u kojem se još zadržala prašina. I to je oslobađajuće. Metla u kutu je podsjetnik da se red ne stvara vikom, nego strpljenjem, i da je ponekad najmudriji savjet upravo onaj koji zvuči najjednostavnije: počni od sebe, pomalo, barem jedan kut. Kad bi Marica Hrdalo danas sjela za kuhinjski stol, spustila torbu, naslonila metlu uza zid i pogledala čovjeka preko ruba naočala, njezini savjeti ne bi zvučali ni učeno ni pobožno, ali bi pogodili ravno u srž života. Rekla bi najprije da se čovjek ne smije previše zapuštati iznutra dok stalno uređuje izvana, jer kuća može blistati, a duša biti puna prašine. Savjetovala bi da se barem ponekad “pomete po sebi”, ali bez nervoze i bez drame, polako, kako se mete ujutro kad još nije gužva ni u glavi ni u srcu.