Duhovni tekst postaje istinit tek onda kad je prošao kroz iskustvo, kad je autor dopustio da ga riječ najprije pogodi, zbuni, rasklopi, pa tek onda krene prema drugima. Oni koji danas pišu duhovno trebali bi shvatiti da se vjera ne prenosi parolama, nego povjerenjem. Da patos ne rađa dubinu, nego često skriva prazninu. Da moraliziranje nije isto što i evanđelje. Isus nije proizvodio tekstove, nego susrete, i upravo zato njegove riječi i danas gore. Duhovni šrakopis, koliko god bio pobožan na prvi pogled, često ne ostavlja prostora čovjeku da diše, da se prepozna, da se nečemu nada. On guši, umjesto da otvara. Možda bi valjalo shvatiti i to da duhovno pisanje ne služi tome da autor pokaže koliko zna, nego koliko sluša. Poniznost u pisanju jednako je važna kao i točnost u teologiji. Riječ o Bogu istinita je samo ako ostavlja prostor tajni. Tekst koji sve zna i sve objašnjava obično više govori o autoru nego o Bogu. Zato je bolje što manje pisati i što manje izdavati knjige. To je znak poštovanja prema Riječi. Kad se previše govori o Bogu, a premalo živi s Bogom, riječi se istroše i postanu besmislene. Zato šutnja, ili barem suzdržanost u pisanju, nije bijeg nego disciplina. To je danas prijeko potrebno: ne nova produkcija duhovnih naslova, nego povratak skromnosti riječi. Sva suvišna škrabanja lako skliznu u pobožnu buku koja umara dušu umjesto da je vodi prema dubini.