Ono što je jednom natopljeno suzom, strpljenjem i tišinom, kasnije zna izdržati žeđ, jer zemlja pamti vodu i kad je sunce najžešće. Prorok Izaija govori o Bogu koji vodi svoj narod i čini da bude poput ”kao vrt natopljen, kao studenac kojem voda nikad ne presuši” (Iz 58,11). Tako je i s čovjekom, jer ono što primi u zimama kušnje često ga drži na nogama u ljetima iscrpljenosti. Ništa što je jednom primljeno ne nestaje, makar se činilo da je sve isparilo pod teretom života. Dubine čuvaju ono što je površina zaboravila, baš kao što i srce pamti dobrotu, riječ i blizinu, i onda kad se čini da je ostala samo šutnja. Paul Tillich u djelu Hrabrost za bitak napisao je da čovjek ne živi od onoga što trenutačno posjeduje, nego od smisla koji je jednom primio i koji ga nosi i u praznini, jer upravo tada postaje vidljivo što je u njemu ukorijenjeno. Naši su stari to živjeli jednostavno, bez teorije, vjerujući da se ono što je pošteno posijano ne gubi, nego čeka svoje vrijeme. Kad sunce najžešće prži, ne spašava ono što je na površini, nego ono što je otišlo duboko, i zato ni ljudski život ne propada zbog suše, nego se održava zahvaljujući vodi koja je nekada ušla u zemlju i ostala u njoj, tiho i vjerno: ”Ča zime smoče, to lita suše”, pjevaju naši iz Intrade. Imena naših starih možda više ne izgovaramo često, ali njihove ruke, njihove odluke i njihove šutnje ostale su utkane u naš svakodnevni život, u način kako se odnosimo jedni prema drugima i kako podnosimo teret dana. Naši stari to su znali bez teoloških pojmova, znali su da se život ne bira po vremenu, nego se nosi kakav dođe, i da se ono što je zima smočila ne gubi, nego čuva snagu za dane kad će zemlja pucati od žeđi. U toj izmjeni vlage i suše raste čovjek koji ne bježi od života, nego ga prima u njegovoj punini, tiho i postojano. Ono što su oni bili sada se nastavlja u nama, u našem hodu, u načinu kako gledamo svijet i kako se nosimo s krhkošću dana. Kao što loza ne nosi plod iz sebe same nego iz dubine korijena, tako ni mi ne živimo samo od vlastitih snaga, nego od svega što nam je predano. Dok god mi postojimo, naši stari traju u nama, u našem pamćenju, u našoj zahvalnosti i u plodovima koje tek trebamo donijeti.