Ponekad se, Gospodine, umorim od svega što prolazi. Od osjećaja koji se mijenjaju, od riječi koje izblijede, od blizina koje više nisu iste. Ponekad se umorim i od samoga sebe, od svojih obećanja koja nisam održao, od svojih odlazaka i ponovnih vraćanja. A onda čujem: Dovijeka je ljubav Tvoja. Kako je lijepa ta riječ – dovijeka. Ne postoji trenutak u kojem bi Ti mene prestao ljubiti, Gospodine. Nema dana u kojem bi rekao: dosta mi je tvojih slabosti, tvojih padova, tvojih povrataka. Ja se mogu umoriti od sebe, ali Ti se ne umaraš od mene. I možda je upravo to ono što mi je najteže povjerovati: da Ti ne moram doći bolji da bih bio ljubljen. Ne moram najprije sve popraviti, srediti svoj život i pronaći prave riječi. Smijem Ti doći ovakav kakav jesam. Sa svojim ranama, pitanjima, prazninama. Smijem čak i šutjeti pred Tobom. Jer Tvoja ljubav nije nagrada za moju vjernost. Ona je dar Tvoga srca. Koliko sam puta mislio da Te ponovno tražim, a danas slutim da si Ti cijelo vrijeme tražio mene. Bio si u čežnji koja me vraćala Tebi, u nemiru kada sam bio daleko, u tihom glasu koji mi nije dao da zaboravim put prema Tebi. I kada sam ja odlazio, Ti si ostajao. Kada sam zaboravljao, Ti si pamtio. Zato Te danas ne želim uvjeravati koliko Te volim. I kada jednom sve drugo utihne, Gospodine, neka mi ostane samo to – da sam bio ljubljen. Da sam bio tražen. Da sam bio čekan. Da sam bio Tvoj.