Isus pripovijeda tu prispodobu i time nam otkriva kako Bog gleda na čovjeka. Ali pritom treba imati na umu da prispodoba nije strogo pravilo ponašanja, nego svjetlo koje otkriva Božje srce. Isus njome prije svega želi pokazati kakav je Otac. U toj priči naglasak nije dakle toliko na tome što bi sin trebao učiniti poslije povratka, nego na tome kako Otac prima onoga koji se vraća. Otac ne ispituje, ne postavlja uvjete, ne traži objašnjenja. Time Isus govori nešto vrlo duboko o Bogu: za Boga je važnije da se čovjek vrati nego da mu nadugačko objašnjava svoju prošlost. Bog ne prima čovjeka samo kao nekoga tko je priznao krivnju, nego kao sina koji ponovno ima mjesto u kući. Ali prispodoba ipak ostavlja prostor ljudskoj slobodi. Isus ne opisuje što će se s tim sinom dogoditi sutradan ili za godinu dana. On završava pričom o gozbi i radosti jer je ”ovaj moj sin bio mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se”. Kao da želi reći: najvažnije je da je ponovno pronađen. U životu ljudi ponekad bude i drukčijih puteva: netko se vrati, prizna pogrešku, ali opet nastavi istim putem. Isusov govori i o obnovljenom sinovstvu. Možda je zato ova prispodoba toliko snažna. Ona ne govori samo o pogrešci i oproštenju, nego o domu.