Isus se naziva Onim koji prebiva s nama i u nama (Iv 14,23). Karl Rahner tumači to kao znak da Bog ne dolazi iz daljine, nego iz dubine našega vlastitog bića, kao tajna koja želi da ju pronađemo. Isus danas ne dolazi iz zemljopisnog Izraela, nego iz dubine našega bića. Kad ga zazivamo ”dođi, dođi nam, Gospode”, molimo ga da nam dođe ”na površinu”, u naše riječi, djela, misli, u odnose…Betlehem je u nama, ali često skriven prašinom i svime i svačime, a vrijeme Došašća je posebno blagoslovljeno jer n am pomaže ”pronaći” Dijete u jaslicama. ”Dođi, dođi nam, Gospode” nije poziv Bogu da prijeđe udaljenost, nego da se, već prisutan u nama, ”razbudi”, toliko snažno da postane riječ na našim usnama, smirenost u našem koraku, pažljivost u našim susretima. Rođenje Isusovo se dogodilo jednom u povijesti, ali se događa uvijek za one koji vjeruju. U Lukinu evanđelju pastiri su pronašli Dijete tek nakon što ih je nešto trgnulo iz svakodnevnoga ritma (Lk 2,15–16), i to je možda najvjerodostojnija slika onoga što Došašće želi učiniti u nama. Ono nas potiče da krenemo tražiti naš Betlehem. On je tu negdje u nama, skriven negostoljubivim krajolikom koji sliči krajoliku onog Betlehema: pomalo grub, tih, strm, ispunjen niskim bodljikavim grmljem koje škripi kad ga dotakne vjetar, i gdje svaki kamen nosi toplinu dana i hladnoću noći. Da bi se došlo do njega, treba preskakati prepreke, spuštati se niz strmine, i gurati se kroz šipražje koje struže noge. Ali takva je Isusova Judeja: zemlja koja nosi težinu povijesti i kamenje koje je vidjelo previše ljudskih koraka da bi ostalo nijemo, ali tu je Betlehem.