U svijetu prvih kršćana, gdje se sve još tražilo, Bog je podizao ljude po mjeri svoje blagosti. Jedan od njih bio je Barnaba. O njemu Djela apostolska kažu da je bio ”muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere”. (Dj 11,24) Bio je čovjek koji je prepoznavao Božju milost na djelu (Dj 11,23). I ne samo da ju je prepoznavao, nego joj se i radovao. Poslali su ga u Antiohiji, da vidi što je sa Savlom. Zašto baš njega? Jer je znao prepoznati Božje tragove i tamo gdje ih drugi nisu uspijevali vidjeti! Barnaba vjeruje u ljude. Nije postavljao pitanja, nije mjerio ispravnost, u Djelima jednostavno čitamo: ”Kad on stiže i vidje milost Božju, obradova se te potaknu sve da u odlučnosti srca ostanu uz Gospodina”. (Dj 11,23) Vidje i obradova se! Jedan od najljepših trenutaka u njegovu životu bio je kada se zauzeo za Pavla. Nakon Pavlova obraćenja, svi su ga se bojali, i Crkva mu nije vjerovala. Tko ga je prvi doveo apostolima? Barnaba! Da nije bilo Barnabe, ne bismo imali Pavla! Koliko puta netko ne dođe do svoga poziva jer mu nitko nije dao priliku? Kasnije je između Pavla i Barnabe nastao sukob zbog Marka koji je u jednom trenutku napustio misijsko putovanje. Pavao mu nije htio ponovno vjerovati, ali Barnaba je stao uz Marka. Nije se bojao ostati vjeran osobi! Da nije bilo Barnabe ne bi bilo ni Marka, ni njegovog evanđelja! Današnja Crkva treba puno Barnaba, ljudi koji neće tražiti u drugima samo ono što se ne uklapa, i nemilosrdno ih odbacivati, nego će im davati šansu, u njima ”vidjeti” Boga na djelu. Crkva treba ljude koji će znati prepoznati prilike tamo gdje drugi vide samo pogreške, ljude koji će druge gledati s povjerenjem.