Bili su tiho svjetlo uz naše dane, dok smo lutali između sumnji i straha. Vidjeli su u nama putove skrivene kad smo mislili da nema više koraka. Dok smo brojili vlastite slabosti, oni su tražili zrno snage u nama, kao što vrtlar u goloj zimi naslućuje proljeće i cvijet koji još spava pod granama. Nisu nas nosili umjesto naših nogu, niti su uklanjali kamenje s puta, ali su ostajali kraj nas dovoljno dugo da vjerujemo kako je moguće ustati. Toliko je riječi ostalo zaboravljeno, toliko je razgovora nestalo u vremenu, a ipak se sjećamo pogleda punih povjerenja koji su grijali dušu u njezinu nemiru. Takvi ljudi nalikuju na Božji pogled, na pogled koji vidi više od današnjeg dana, koji u mladom Davidu prepoznaje kralja, a u krhkom srcu snagu budućih godina. I možda je najveći dar koji možemo dati da nekome budemo upravo takav pogled, da u njemu prepoznamo ono što još raste, ono što još traži svoje sunce i svoje vrijeme. Jer nitko ne raste sasvim sam, svatko nosi tragove dobrote drugih ljudi. Kada jednom pogledamo unatrag, među svim uspomenama ostat će najjasniji oni koji su vjerovali u nas onda kada sami nismo znali koliko je svjetla skriveno u dubini našega srca.