Nakon što je pokazao na Isusa, nakon što je izgovorio onu presudnu rečenicu: ”Evo Jaganjca Božjega” (Iv 1,29), Ivan Krstitelj se povlači i nestaje sa scene. Njegova je uloga ispunjena i on to prihvaća bez gorčine, bez potrebe da se opravdava ili da ostane važan. Ne pokušava zadržati pozornost, ne organizira vlastiti krug učenika, ne osigurava sebi mjesto u središtu događaja. U toj tišini povlačenja krije se duboka spoznaja čovjeka koji zna tko je bio i zašto je bio tu. O tome je, na svoj način, pjevala i Edith Piaf u pjesmi ”Non, je ne regrette rien”. Pjevala je iz iskustva žene koja je poznavala padove, gubitke i tamu. Njezino ”ne žalim ni za čim” skupo je plaćeno i dovelo je do zrelosti. Shvatila je da je nisu izgradile samo ispravne odluke, nego i one pogrešne. Naučila je sporije hodati, pažljivije slušati i manje suditi. Prorok Ivan prihvaća svoju tamnicu, smrt i ”nestajanje” kao dio puta koji ga je doveo do ispunjenja poslanja. On je došao pokazati Drugoga: ”On treba da raste, a ja da se umanjujem” (Iv 3,30). Ne žali ni za čim, ispunio je svoju ulogu u povijesti spasenja. Poput Ivana, prihvatimo i mi da se zrelost ne mjeri time koliko smo dugo ostali u središtu, nego time jesmo li učinili ono što smo trebali i jesmo li sposobni otići na vrijeme, bez žaljenja i bez straha. To je znak života očišćenog od potrebe da se dokazuje, života u kojem je Isus jedino važan. Nema žaljenja. Kad se sve zbroji, kad se utišaju glasovi i nestanu uloge, ostaje samo: do kraja sam se dao. Dobar sam boj bio. I to je dovoljno.