U sakristiji varaždinske katedrale postoji tekst koji se pripisuje sv. Franji Ksaverskom: ”Deus, ego te amo.” To je dio njegove poznate ”Molitve ljubavi”, koja je stoljećima kružila u različitim rukopisima i latinskim inačicama. Premda povjesničari nisu posve sigurni je li on doslovni autor, tradicija i duhovna predaja tu molitvu duboko vezuju uz njegov život i način ljubavi prema Kristu. U najpoznatijoj verziji molitva glasi otprilike ovako (navodim sačuvanu formu iz zbirke ”Cartas de San Francisco Javier”): ”Bože moj, ja te ljubim ne zato da me nagradiš, niti zato da me kazniš ako te ne ljubim, nego zato što si ti moj Bog.” Ta je rečenica bliska i misionarima Matiji Ricciju, Danijelu Comboniju, Petru Claveru, Majci Tereziji, Anti Gabriću, i mnogim neimenovanim misionarima koji su u tišini svojih dana otkrivali da je jedina prava snaga navještaja ona koja dolazi iz ljubavi prema Bogu. Ta molitva nije slučajno u varaždinskoj katedrali. On stoji kao podsjetnik na duhovni identitet cijele biskupije. Varaždinska biskupija je mlada, ali njezina je duhovna baština vrlo stara: od pavlinske mistike, isusovačke stege, preko biskupa koji su stoljećima gradili srednjoeuropski katolički prostor, pa sve do današnjih župa u kojima se vjera živi često nenametljivo, ali duboko. Takva rečenica upravo tom svijetu pristaje – kratka, jednostavna, čista. Zašto je ondje? Zato što je ona istodobno preporuka kako trebamo živjeti duh poslanja, otvorenosti, vjere koja ne ostaje zatvorena u zidovima, nego se širi kroz život. U jednom od svojih pisama, Franjo Ksaverski govori da je kršćanin čovjek koji ”radije zapali jedno srce nego što izgovori tisuću riječi” – misao je to koja je vrlo bliska našem prostoru, gdje se vjera obično živi više djelima i naravnom dobrotom nego velikim govorima. Ima to veze s nama koji živimo u varaždinskoj biskupiji! Ima, i više nego što se na prvi pogled čini. Kako ta rečenica stoji upravo u sakristiji katedrale, ona zapravo najprije govori biskupu i svećenicima: tu počinje sve – svaki korak vjere, svaki put služenja, svaka župa, svaka obitelj, svaka osobna borba. Želi nam reći: ništa nema smisla ako ne počneš s ljubavlju. U tom smislu, ona nije molitva samo misionara u dalekim zemljama, nego i nas koji smo pozvani biti misionari u vlastitoj biskupiji, u Šenkovcu, Knezovcu, u Varaždinu ili Prelogu, gdje god nam je Bog dao živjeti.