”Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?” (Lk 9,22-25) Svi mi u sebi imamo želju da nešto ili nekog osvojimo: naklonost, priznanje, zadovoljstvo, osobno postignuće, novac, moć, dostojanstveniji život, prijatelje… Oduvijek je čovjek želio osvojiti svijet i zbog toga gubio život. Ljudski je život ispunjen željama za trajno osvajanje! Krist to ne osuđuje, čak i ako te želje ponekad poprimaju krinku ambicije. Međutim, Isus nas želi upozoriti na jedno stvar: ne smijemo brkati volju i želje. Kao vjernici moramo vršiti Božju volju, biti predani i dosljedni. Volja je snaga koja nam pomaže ustrajati u nečemu čak i kad nije lako, jer je povezana s našim dugoročnim ciljevima i vrijednostima. A što je s našim željama? One dođu, ali ne znaju kamo idu, prolazne su, impulzivne i vezane uz trenutna zadovoljstva. Slijedeći samo želje, postajemo nepostojani i rastrgani. Njih trebamo prilagoditi našoj volji, koja pak mora biti usklađena s voljom Božjom. Duša je dragocjena. Ni najveće, ni najljepše, ni najplemenitije, ni najkorisnije djelo za društvo, pa i za cijelu povijest čovječanstva, nema nikakvu vrijednost u usporedbi s vrijednošću naše duše. Najvažnija stvar koju nam je Bog dao nisu naši talenti, ni naša inteligencija, ni naše sposobnosti, nego naša duša. Duša, duša! Ona je ta - neprocjenjiva! Nema ničega u ovome svijetu što bi moglo nadomjestiti njezin gubitak. Svojim životom, smrću i uskrsnućem Isus nam je poručio da nitko i ništa ne smije biti važnije od toga da živimo u skladu s njegovom voljom. Zato - vodimo brigu o svojoj duši!