Nisam imao zlatne darove, niti riječi koje bi mijenjale svijet. Donio sam samo svoje dane, svoje ruke, svoje srce koje je učilo ljubiti kroz radosti i kroz rane. Ponekad je to bila pjesma, ponekad šutnja uz čovjeka koji pati. Ponekad tek korak više onda kada su noge već bile umorne, i osmijeh koji se rodio usred vlastite tuge. Nisam uspio sačuvati sve snove. Neki su ostali rasuti po putovima kojima više ne prolazim. Neke su želje ostale nedorečene kao večernja zvona koja polako tonu u tišinu. Ali ljubio sam koliko sam znao. Vjerovao koliko sam mogao. Nadao se i onda kad se činilo da nema razloga za nadu. I sada pred tobom stojim, Gospodine, bez velikih objašnjenja, bez potrebe da dokazujem svoju vrijednost. Samo s ovom jednostavnom istinom: dao sam sve što sam mogao. Ako je nešto ostalo nedovršeno, dovrši ga svojom ljubavlju. Ako je nešto ostalo slomljeno, dotakni ga svojim milosrđem. Ako je negdje ponestalo mojih snaga, neka tamo započne tvoja snaga. Jer moje su ruke bile male, ali srce je željelo biti vjerno. Moji su koraci bili nesigurni, ali putovao sam prema Tebi. Moje su riječi bile siromašne, ali iza njih je stajala ljubav. Zato večeras mirno spuštam teret koji sam toliko dugo nosio. I dok se dan polako gasi, dok se nad poljima spušta tišina i posljednje svjetlo dodiruje horizont, u dubini duše šapćem: dao sam sve što sam mogao. A ono što nisam mogao, prepuštam tebi.