Zbog neminovnih putovanja ili događaja koji će nas odvojiti od voljenih, bez sigurnosti da ćemo ih ponovno vidjeti, želimo im ostaviti sjećanje na nas. Tako je bilo i s Isusom i njegovim učenicima. Neće se više gledati i susretati kao nekad u Palestini, ali će ga ubuduće moliti: ”Ostani s nama, Gospodine”, ostani s nama u predvečerje dana, života i svijeta, prati nas kroz neizvjesnosti, neimaštine i potrebe, kroz osamljenosti, napuštenosti, bolesti i jade. Prati nas svojom milošću, dobrotom i riječju, sakramentima, utjehom i blagoslovom. A što će Isus reći? On će im obećati da ih nikad neće ostaviti, da će im poslat svog Duha. Onima s kojima mu se rastat, ostavit će uspomene, da budu zajedno na drugačiji način. U tom smislu treba shvatiti Duhove (Dj 2,1-11; Rim 8,8-17; Iv 14,15-26) - kao izraz Božje želje da ostane sa svojima. Za njih i za Njega, postoji uvjet. Temeljni je da ostanu zajedno. Biti zajedno znači težiti prema istom cilju, imati isti san. Zajedništvo stvara prostor za Boga. Nije slučajno da se događaj Pedesetnice reinterpretira u kontrastu s epizodom Babilonske kule. Tamo je ljude obuzela želja da sami dosegnu nebo. Ali tako ne ide. Kada se ne razumijemo, kada govorimo različitim jezicima, ne možemo ništa izgraditi. Moramo graditi zajedno. Crkva nije rođena u Babilonu, ona je rođena u Jeruzalemu, u dvorani Posljednjeg susreta, u dvorani Zajedništva!