Ta je misao vrlo ljudska. Doista se može zamisliti da bi mlađi sin, da je unaprijed znao kako će stariji brat reagirati, možda još dugo oklijevao s povratkom. Jer u prispodobi se na kraju pojavljuje upravo taj glas protivljenja. Stariji brat se ljuti, odbija ući u kuću i ne može prihvatiti očevu radost (Lk 15,28-30). On zapravo predstavlja ono s čime se čovjek često susreće kada se vraća: sumnju, prigovor, osjećaj da povratak nije zaslužen. Ali zanimljivo je da Isus u priči smješta starijeg brata tek nakon povratka. Kao da želi reći da povratak ne ovisi o tome kako će svi drugi reagirati, nego najprije što je mlađi sin morao razriješiti u sebi. Evanđelje kaže: ”Došavši k sebi reče: Ustat ću i poći svome ocu”. Povratak počinje u tom trenutku nutarnje istine, a ne u procjeni tuđih reakcija. U životu se događa da se čovjek ne boji toliko priznati pogrešku koliko se boji pogleda drugih ljudi. Boji se da će ga netko podsjećati na prošlost, da neće vjerovati u njegovu promjenu. Stariji brat u prispodobi upravo to čini. On podsjeća oca na prošlost mlađega: ”Ovaj tvoj sin koji je s bludnicama proždro tvoje imanje…”. Ali otac ne ulazi u tu logiku. Njegov odgovor je kratak i jasan: ”Treba se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje”. Za njega prošlost nije posljednja riječ. U tome je jedna važna pouka prispodobe. Kada bi čovjek čekao da svi oko njega razumiju njegov povratak, možda se nikada ne bi vratio. Uvijek će postojati netko tko će sumnjati, tko će prigovarati ili podsjećati na ono što je bilo. Ali povratak se ne događa pred ljudima. Povratak je zato uvijek korak u kojem čovjek ide prema istini, iako ne zna kako će ga drugi dočekati. On se događa između čovjeka i Oca. A kada se taj odnos obnovi, tada i glas starijeg brata gubi svoju posljednju riječ.