To nije samo Isusova želja, nego i njegova molitva da se u ljudima nastani ista ona ljubav kojom je Otac ljubio njega. Isus ne moli najprije za uspjeh učenika, ni za njihovu snagu, ni za njihovu sigurnost, nego za jedinstvo, jer zna da će se sve drugo raspasti ako ne ostanu zajedno. Ali savršeno jedinstvo nije isto što i jednakost. Bog ne briše razlike. Otac nije Sin, Sin nije Duh, a ipak su jedno. Tako i među ljudima – prava blizina ne nastaje kad drugi postane moja kopija. Ljubav ne traži da drugi prestane biti drukčiji, nego da njegova ”drukčijost” više ne bude prijetnja. Možda je zato jedinstvo tako teško. Lakše je podnositi ljude izdaleka nego ih ljubiti izbliza. Izbliza vidimo rane, tvrdoglavosti, granice, nesporazume. Ali evanđeoska ljubav počinje ondje gdje bismo najradije odustali. Ona ne kaže: bit ćemo jedno kad se sve posloži. Ona kaže: ostajem s tobom dok nas Bog polako uči biti jedno. Savršeno jedno ne znači živjeti bez sukoba, bez rana i bez razlika, nego da ljubav ima zadnju riječ. Znači da ne dopuštamo da povrijeđenost postane zid. Znači vjerovati da je zajedništvo moguće jer ga Isus nije samo zapovjedio, nego ga je izmolio. A ono što je Krist izmolio, ne počiva samo na našoj snazi, nego počiva na njegovoj vjernosti. Gospodine Isuse, ti si molio da budemo jedno kao što si ti jedno s Ocem. Nauči nas ljubavi koja ne briše razlike, nego ih prima s poštovanjem. Oslobodi nas potrebe da uvijek budemo u pravu i daruj nam poniznost da drugoga čujemo srcem. Ondje gdje smo povrijeđeni, ne dopusti da podignemo zid. Ondje gdje smo umorni, obnovi u nama strpljenje. Ondje gdje je zajedništvo teško, podsjeti nas da ga ne gradimo sami, nego snagom tvoje molitve i tvoje vjernosti. Daj da u našim obiteljima, zajednicama i župi ljubav ima zadnju riječ. Amen.