Ljubav se ne dokazuje velikim rečenicama nego sitnicama koje drugi možda i ne primijete, ali ih osjete: nježni pokret ruke koji popravlja kosu s čela, pogled koji zastane sekundu duže, glas koji omekša kad izgovara ime. Kao što Bog u proroku Izaiji kaže: ”U dlanove sam te svoje urezao” (Iz 49,16). To je slika Boga koji ne zaboravlja, koji nosi, koji pamti lice onoga koga ljubi. Čuvati znači primijetiti kad je netko umoran, i ne pitati previše, nego jednostavno biti blizu. Znači oprostiti prije nego što drugi pronađe prave riječi. Znači zagrliti i onda kad nismo sigurni kako popraviti ono što je slomljeno. Isus nije uvijek objašnjavao, često je jednostavno bio blizu pun razumijevanja. Previše analiziramo, tumačimo, savjetujemo. A ljudi koje volimo često ne traže rješenje nego samo blizinu. Henri Nouwen je u knjizi Povratak izgubljenog sina zapisao da prava ljubav dopušta drugome da bude slab bez straha da će biti odbačen. To je čuvanje. Ne držati nekoga pod kontrolom, nego pod krilom. Čuvati znači i pustiti suzu bez srama. Reći: važan si mi. Reći: bojim se da te izgubim. Reći: hvala što postojiš. Nježnost nije slabost. Ona je snaga koja ne viče. U svijetu grubih riječi i brzih sudova, nježnost je gotovo proročki čin. I još nešto. Čuvati one koje volimo znači ne uzimati ih zdravo za gotovo. Svaki dan je dar. Svaki susret može biti posljednji, iako to ne znamo. Zato je važno ne otići iz kuće bez pogleda koji govori da pripadamo jedni drugima. Ne završiti dan bez pomirenja. Pozvani smo da noć ne prekrije neizgovorenu ljubav. Ljubav se ne čuva objašnjenjima. Čuva se toplinom.