Crkva je po svojoj naravi znak i oruđe Božje prisutnosti u svijetu, a taština se trudi taj znak okrene prema sebi, da od služenja napravi samopromociju, od Evanđelja sredstvo osobne ili institucionalne potvrde. Kad uđe u crkveni prostor, ona mijenja logiku djelovanja. Umjesto vjernosti, u središte dolazi uspjeh; umjesto razlučivanja, strategija; umjesto slušanja, potreba da se govori i da se bude viđen, a sve iz straha da ćemo biti nevažni, nevidljivi ili neučinkoviti. Isus zato tako snažno okreće pozornost prema skrivenosti i poniznosti, podsjećajući da Otac ”koji vidi u skrovitosti” (Mt 6,4) poznaje pravu istinu službe. Crkva je prava samo ako se ne boji gubitka slike, nego gubitka duha. ”Ogledalce, ogledalce”, poznati je citat iz bajke Snjeguljica, u kojoj zla kraljica svakodnevno pita ogledalo tko je najljepši na svijetu. U bajkovitom jeziku to je priča o ljubomori i taštini, ali na dubljoj razini razotkriva ono što se događa kad netko vlastitu vrijednost preda sudu odraza. Ogledalo tada postaje mjerilo istine, a potvrda zamjena za identitet. Taština uvijek traži ogledalo, a Crkva je pozvana gledati prema Kristu. Ondje gdje se taj pogled zamijeni pogledom prema sebi, Crkva postaje nalik svijetu kojeg želi osvojiti.