Činimo dobro bez moraliziranja – dobro ne treba pouku ni objašnjenje. Ono je najuvjerljivije kada dolazi spontano, bez puno razmišljanja. Ljudi su umorni od riječi kojima ih poučavamo kako bi trebali živjeti, da bi zaslužili nečiju dobrotu. Isus jednostavno čini dobro bez dugih objašnjenja: ozdravlja, dotiče gubavce, sjeda za stol s onima koje su drugi izbjegavali, pomaže siromašnima… I zna reći: nikome ne kazujte o tome (Mk 1,44). Želi nam pokazati da dobro nije predstava ni moralna lekcija, nego čin koji vraća čovjeku dostojanstvo. Činimo dobro tako da desnica ne zna što radi ljevica (Mt 6,3). Učinimo i gotova priča. Čovjek koji čini dobro bez potrebe da ga najprije objašnjava nalikuje na izvor koji teče i napaja sve oko sebe, a da ne pita tko je žedan i ne daje do znanja koliko mu je trebalo da se probije do nas. Thomas Merton u djelu Nijedan čovjek nije otok piše kako je najveća opasnost dobrote to što se može pretvoriti u sredstvo nadmoći nad drugima. Kada dobro činimo da bismo pokazali da možemo jer imamo, tada ono više ne liječi, nego postaje oblik nadmoći. Umjesto da podigne drugoga, ono ga podsjeća na njegovu slabost. Zato činimo dobro bez prethodnih objašnjena. Pomognimo i gotovo. Ljudima nisu potrebne naše lekcije, nego razumijevanje. Ljudima nisu potrebne analize života, nego netko tko će na trenutak podijeliti njihov teret. Ruski pisac Fjodor Dostojevski u djelu Braća Karamazovi stavlja u usta starcu Zosimi misao: pokušaj voljeti bližnjega djelatnom ljubavlju. Ta djelatna ljubav ne govori mnogo, ali čini mnogo. Ona ne želi pobijediti u raspravi, nego pomoći čovjeku da ponovno povjeruje u dobrotu. Takva dobrota ne pritišće savjest. Ona ne ponižava. Ona ne stvara dug koji treba vratiti. Ona jednostavno otvara prostor u kojem čovjek diše slobodnije.