Ponekad uhvatim sebe kako svoj život gledam kroz ono što nemam. Vidim što nisam postigao, što nisam uspio. Gdje sam mogao bolje. Vidim svoje slabosti, godine koje prolaze, pogreške koje više ne mogu ispraviti, odluke koje bih danas možda donio drukčije. Pogledam druge i lako primijetim ono što njima ide bolje. Njihove darove, uspjehe, mogućnosti. I dok tako gledam sve što nisam, polako prestajem vidjeti ono što jesam. A onda se pitam: gleda li me Bog uopće tako? Vjerujem da ne. Bog me ne uspoređuje ni s kim. Ne stoji preda mnom s popisom svega što sam mogao postati, a nisam. On poznaje moj put. On zna koliko sam puta pokušao. On zna moje dobre namjere koje nitko nije vidio, moje borbe o kojima nikome nisam govorio, moje rane, umor, strahove. On zna i moje promašaje. I ipak me gleda s ljubavlju. Možda sam previše vremena potrošio želeći biti drukčiji, imati nečiji drugi dar, nečiju lakoću, nečiji život, a premalo sam zahvaljivao za čovjeka kojega je Bog stvorio u meni. Ne moram imati tuđi život da bi moj bio vrijedan. Ne moram imati tuđe darove da bi moji bili potrebni. Ne moram biti bez rana da bih mogao nekoga zagrliti. Ne moram biti savršen da bih bio voljen. I sve više mislim da zapravo vrlo malo znamo o dobru koje ostavljamo iza sebe. Možda je netko zbog jedne moje riječi lakše izdržao težak dan. Možda se netko zbog moje blizine barem nakratko nije osjećao sam. Možda sam nekome pomogao, a odavno sam to zaboravio. Možda je osmijeh koji meni nije značio ništa nekome došao upravo kada mu je bio potreban. Možda ono što ja kod sebe smatram sasvim običnim, Bog već godinama koristi kao dar drugima. Nisam ovdje slučajno. Ovaj svijet nije trebao neku moju bolju, uspješniju i savršeniju verziju. Trebao je upravo mene – sa svime što jesam, sa svime što još učim, sa svojim darovima i svojim ranama. Možda je zato vrijeme da stanem pred Isusa bez uspoređivanja, bez dokazivanja i bez popisa svojih nedostataka te ga jednostavno pitam: ”Isuse, pokaži mi što Ti vidiš kada gledaš mene.” Možda ću tada prvi put primijetiti nešto što mi je cijelo vrijeme bilo pred očima – da je moj život dar. I da sam možda i ja, a da toga nisam ni svjestan, nekome bio Božji odgovor.