Pozvani smo na budnost, na spremnost na odlazak s ovoga svijeta, koji se može dogoditi bilo kada. Biti ”duhovno budan” nije komplicirano: treba posvetiti vrijeme svakodnevnoj molitvi, čitanju i razmišljanju Božje Riječi, te redovitom pohađanju svete mise i ispovijedi. I živjeti što bolje možemo, pošteno, punim plućima, ne zaboravljajući na koru, trnje i kamenje. Na površini, to se ne čini teškim, a ipak zamka acedije nikad nije daleko – znamo što nam je činiti, a ne uspijevamo. Tada krivimo umor, nedostatak motivacije, nedostatak nadahnuća, itd. Acedija je stanje duše koje napada našu želju: želimo, ali zbog ”duhovne lijenosti”, ne uspijevamo slijediti svoje namjere. Otuda važnost redovitosti i vjernosti u životu vjere – one nas drže budnima. Evanđelje o budnosti (Lk 12, 35-38) kaže da gospodar kuca na vrata svog doma. Nije nam iz prve jasno zašto gospodar nije jednostavno ušao bez kucanja, ta radi se o njegovom domu. No, bez obzira što je to njegov dom, On kuca, jer zna da će sluga provjeriti tko kuca. On i sluga imali su tajne znakove raspoznavanja. Priča je to o Bogu koji se ne boji svoje ključeve ostaviti doma i kucati na vrata, vjerujući u nas. Drago mu je kada prepoznamo njegovo kucanje.