Psalmist nas poziva da se spominjemo ”silnih djela koja učini Gospodin” (Ps 105,5) u našem životu, jer sjećanje na njih obnavlja povjerenje u Boga. Kad god je Izrael posustajao, proroci su mu vraćali pogled na prošlost: tamo gdje je Gospodin već jednom otvorio more, nahranio u pustinji, dotaknuo srce i podigao pale. I mi pogledajmo na našu prošlost i dopustimo da nas preplavi ljepota onih trenutaka u kojima nas je Gospodin iznenadio svojim blagoslovima. Uvijek postoji Božji trag u našoj životnoj priči. U ”Ispovijestima” sveti Augustin piše da čovjek postaje velik onda kad se sjeti Božjih djela u vlastitom životu, jer se sjećanjem otvara prostor zahvalnosti i mira. Usudimo se pogledati u našu vlastitu priču i priznajmo da je On u njoj oduvijek čudesno prisutan – kad se činilo da nema izlaza, a ipak se otvorio put, kad smo nosili teret koji je izgledao pretežak, a onda se pojavila snaga koju nismo znali da imamo, kad nam je netko došao ususret upravo kad smo mislili da smo ostali sami. U svom ”Dnevniku” Etty Hillesum, napisanom usred ratne noći, piše da je Bog često najprisniji upravo u onim trenucima kad se čini da sve pada u mrak. Ona kaže da se čovjek ne treba plašiti zaviriti u vlastito srce, jer će tamo sigurno otkriti kako se Bog u njem nastanio i ostavio vlastite znakove (Dnevnik, 1941.–1943.). Pogled na vlastitu priču je duhovni čin povjerenja u Onoga koji ne gradi na iluzijama, nego na stvarnoj osobnoj povijesti. Kad zahvaljujemo za nju, prepoznajemo da život nismo sami izmislili i da nas netko gleda pogledom ljubavi, da nismo prepušteni sebi, nego vođeni rukom koja ne odustaje od nas. Zavirimo u tu našu priču i priznajmo da je Bog uvijek bio s nama. Njemu je uvijek bilo stalo do naše životne priče. On u svoju Knjigu upisuje naše dane (Ps 139,16) – svaki korak, svaku radost i svaku tugu, i uspjeh i neuspjeh, sve detalje naše životne priče. Mi smo ”jedinstveni ton u velikoj simfoniji stvaranja” (Hans Urs von Balthasar). Ne postoji kopija, ne postoji zamjena, postoji samo naša dionica koja se ne može odsvirati bez nas. Upravo zato Bogu jest stalo do naše životne priče, jer bez nje melodija Božjeg stvaranja ne bi bila potpuna. Ne zato što je savršena i naša, nego zato što je naša i savršena. I On je jedini koji je zna od početka do kraja, ali želi da mu je ispričamo vlastitim glasom.