S odmakom godina lakše prepoznamo koliko su nam neki ljudi značili. Zaokupljeni vlastitim brigama, planovima i borbama, često ne primjećujemo one koji su nam svojim životom olakšavali put. Njihova dobrota se skrivala u strpljivom slušanju, u razumijevanju koje nije postavljalo suvišna pitanja, u pomoći koja je došla onda kada je bila najpotrebnija. Kada se osvrnemo, ugledamo lica koja su bila uz nas kada smo bili umorni, sjetimo se riječi koje su nas ohrabrile kada smo sumnjali u sebe, sjetimo se ruku koje su nas pridržale kada smo mislili da više nemamo snage za još jedan korak. Dobrota je poput kiše koja natapa zemlju. Ne primjećujemo svaku kap, ali vidimo plodove koje ostavlja. Tako je i s ljudima koji su nam bili dar na životnom putu. Možda nisu ni znali koliko su nam pomogli, ni slutili da su svojim riječima ili djelima mijenjali naše dane. A ipak, njihova prisutnost ostala je duboko upisana u naše srce. Moramo priznati - nismo sve postigli sami. U naše priče utkane su mnoge druge priče, mnoga srca i mnoge žrtve koje nikada neće biti potpuno vidljive. Naši živote nose tragove ljudi koji su ih oblikovali, podigli i pratili. U Evanđelju susrećemo Isusa koji nikada ne zaboravlja dobro takvih ljudi. On vidi udovičin novčić, primjećuje čašu vode pruženu iz ljubavi i ne previđa nijedno djelo dobrote (Mk 12,41-44; Mt 10,42). Time nas podsjeća da trebamo zastati i u tišini se prisjetiti osoba koje su nam bile oslonac. Možda im više ne možemo izreći svoju zahvalnost, jer su daleko od nas ili su već prešle prag vječnosti, ali možemo za njih reći jednostavnu molitvu, i odlučiti da dobro koje smo primili od njih nastavimo prenositi drugima. To je najljepši način da im zahvalimo za dobrotu koju smo primili. Tako ono, što je jednom dotaknulo naš život, nastavlja donositi plodove u životima drugih. Možda će jednog dana netko, prisjećajući se svoga puta, reći isto ono što i mi danas govorimo – imali smo dobre ljude uz nas.