Vjerske vlasti pitale su Ivana Krstitelja: ”Tko si ti?” U pitanju se krije mamac. Ivan je mogao prihvatiti ulogu koju su mu nudili, mogao je dopustiti da ga se uzdigne, da ga se smjesti na pijedestal, no, on bira put istine: ”Ja nisam Krist” (Iv 1,20). Ivan time ne umanjuje svoje poslanje, ali ga ne pretvara ni u nešto što nije: ”Ja sam glas onoga koji viče u pustinji” (Iv 1,23). Glas, ne riječ. Putokaz, ne cilj. Ivan je stvorenje, a ne spasitelj. Prihvatiti to znači prihvatiti granice, slabosti i nesavršenosti. Tek kada prestanemo glumiti snagu koja nam ne pripada, u nama se rađa sloboda da budemo pred Bogom ono što doista jesmo, slobodni, bez potrebe da se dokazujemo. Ne trebamo biti onakvi kakvima nas drugi očekuju. Rainer Maria Rilke u Pismima mladom pjesniku piše da je najveća zadaća čovjeka ”živjeti pitanja”, a ne žuriti prema gotovim odgovorima koje nude drugi. Prihvatimo da smo stvorenja, a ne spasitelji. I to je dovoljno.