Potonula lađa života je uistinu velika tragedija – snovi, ciljevi i životni planovi potopljeni u dubinama, jednostavno nas slamaju. No, mudrost nas podsjeća da brodolomi života nisu kraj. S vremenom, u tišini i tami, oni će moći postat nešto drugo – na njima će rasti školjke, postat će sklonište predivnim morskim stvorenjima, i pretvorit će se u podvodne vrtove. I tko zna, možda ih jednoga dana netko pronađe, i nazove ih svojim ”izgubljenim blagom”. Život nas iznenađuje: neuspjesi i pogreške, s vremenom, mogu postati izvor mudrosti, sućuti i snage. Kad se osvrnemo unatrag, možda će baš ono što nas je slomilo, postat ono što će nas najviše izgraditi. Učili su nas ploviti, pobjeđivati, održavati se na površini, dokazivati vlastitu vrijednost, ali s dubinama, s gubicima, s neuspjesima, se ne znamo nositi. No, kormilo našeg života još uvijek drži Bog, On još uvijek ima kompas u svojoj ruci. Njegova nas ruka može podići i vratit tamo gdje nismo uspjeli biti ono što smo htjeli. Rane koje smo zadobili ili drugima nanijeli, nikad neće sasvim nestati, ali kroz njih će se i dalje probijati svjetlo. I kao što ronioci jednog dana pronađu blago na dnu mora – kovčege s pričama, prošlim životima i vrijednostima, tako ćemo i mi, s odmakom, imat priliku otkriti smisao onoga što smo proživjeli. Ne bojmo se, ne očajavajmo zbog lađe koja je potonula. Pustimo je neka počiva u Božjoj tišini. Doći će već dan kada ćemo shvatit, možda ne pred svijetom, ali u našoj duši – da je baš ona postala blago, da i na bunjištu mogu izrasti ruže.