Postoje trenuci u čovjekovu životu kada se nešto u njemu zapali, a on još ne zna što točno gori. Tako je bilo i s dvojicom učenika na putu u Emaus, nakon događaja koji su im razorili sve nade. Njihov hod bio je težak, pun razočaranja i pitanja, no u njihovu stvarnost ulazi uskrsli Gospodin, ali ga oni ne prepoznaju (Lk 24,13-35). Zanimljivo, On im ne nameće sebe, nego hoda s njima, sluša ih, i tumači im Pisma. I tu se događa ono što oni kasnije opisuju riječima: ”Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio i Pisma otkrivao?” (Lk 24,32). To ”gorjelo srce” dolazi prije jasnog razumijevanja. Srce gori, iako oči još ne vide. U dubini bića pali se svjetlo koje razum tek kasnije uspije imenovati. Blaise Pascal u djelu Misli govori da srce ima razloge koje razum ne poznaje. To ne znači da je razum suvišan, nego da ne započinje sve od njega. U duhovnom životu to je često redovit put. Čovjek najprije osjeti da ga neka riječ dira, da ga nečiji pogled mijenja, da ga šutnja pred Bogom smiruje ili uznemiruje. Razum tada pokušava sustići ono što je srce već naslutilo. I to je dobro. Jer da sve počinje razumom, vjera bi bila samo zaključak, a ne odnos. Srce zna prije razuma jer je otvorenije za prisutnost. Ono ne traži dokaze. A razum dolazi kao dar poslije, da ono što je primljeno ne ostane nejasno, nego postane svjesno, oblikovano, izrečeno. Možda je zato važno ne gušiti ono što srce osjeti, čak i kada još ne znamo objasniti zašto. Dvojica braće na putu u selo su mislila da odlaze od svega što su vjerovali. Njihov bijeg bio je zapravo put susreta. I to je jedna utjeha za nas: čovjek može biti razočaran, zbunjen, čak i udaljen, ali ako ostaje iskren u svom traženju, Bog ga pronalazi na putu. Njihovo srce gori dok još ne znaju. Prepoznavanje dolazi u trenutku kada se susret pretvori u zajedništvo – u lomljenju kruha, u jednostavnom i poznatom činu (Lk 24,30-31). Kao da nam se želi reći da se Boga ne može samo slušati, nego ga treba i živjeti, dijeliti, primati. To ”goruće srce” nam ne daje odmah sve odgovore, ali nam daje sigurnost da nismo sami na putu.