Svaka gesta ljubavi, svaki čin milosrđa, svaka izdržana nepravda u tišini srca ulazi u Božju memoriju. Sve se pamti. Isus to potvrđuje kad kaže da ni čaša hladne vode dana u njegovo ime neće ostati bez odgovora (usp. Mt 10,42). Hans Urs von Balthasar u djelu Slava Gospodnja piše da čovjekova sloboda ima dramatičnu težinu jer sudjeluje u Božjoj povijesti spasenja. Naš život nije izdvojena epizoda, nego dio veće priče koja je započela prije nas i nastavlja se poslije nas. Biblija ne govori o Bogu koji promatra svijet iz daljine, nego o Bogu koji ulazi u povijest. Kad danas u Šenkovcu, u našoj župi sv. Jelene, slavimo euharistiju, mi ne činimo samo pobožni čin. Mi ulazimo u Kristovu žrtvu koja nadilazi vrijeme, sudjelujemo u povijesti spasenja. Bog nas uzima za ozbiljno. Koliko je puta jedna odluka, jedna hrabra riječ, jedan čin dobrote promijenio tijek života mnogih. Vječnost se skriva u malim vjernostima – majka koja strpljivo podiže dijete, radnik koji pošteno radi svoj posao, netko tko se odluči oprostiti i prekinuti lanac gorčine. Naša svakodnevica nije dakle beznačajna pozornica, nego prostor u kojem se odlučuje o vječnosti. Joseph Ratzinger je u djelu Eshatologija – smrt i vječni život jasno naglašavao da vječnost nije beskonačno produženje našega vremena, neka vrsta neprekidnog trajanja bez kraja, nego punina odnosa s Bogom. Ako je vječnost odnos, onda ona ne počinje tek nakon smrti. Ona započinje ondje gdje čovjek ulazi u zajedništvo s Bogom. Život vječni nije opisan kao trajanje, nego kao odnos. U tom svjetlu svakim činom ljubavi mi već sada ulazimo u Božji način postojanja. Ako ono što činimo odjekuje u vječnost, onda ni jedan dan nije bez smisla – ni jedan tihi napor, ni jedna skrivena suza, ni jedna iskrena molitva.