Bolje je riskirati da nas netko prevari nego zatvoriti srce i zaobići čovjeka kojemu je stvarno potrebna pomoć. Isus takvu logiku pokazuje u prispodobi o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,25–37). Čovjek leži ranjen uz put. Oni koji prolaze možda imaju svoje razloge za oprez. Možda se pitaju je li to zamka, je li opasno stati, što će biti s njima. Samarijanac ne računa previše. On se zaustavlja, previja rane i pomaže. Evanđelje ne spominje nikakvo jamstvo da taj zbrinuti čovjek neće zloupotrijebiti dobrotu. Samarijanac jednostavno odlučuje da je važnije pomoći nego se zaštititi od mogućeg rizika. Sličnu logiku nalazimo i kod pape Franje. On često govori da je Crkva pozvana biti blizu čovjeku, čak i pod cijenu pogrešaka. U pobudnici Evangelii gaudium piše da više voli Crkvu koja se ”izranila i zaprljala izlazeći na putove” nego onu koja je zatvorena i opsjednuta vlastitom sigurnošću (EG 49). Drugim riječima, veća je opasnost hladnoća srca nego mogućnost da nas netko iskoristi. Naravno, to ne znači da treba biti naivan ili bez razuma. Razboritost je također važna. Ali evanđelje uvijek daje prednost velikodušnosti srca pred stalnom sumnjom. Ako čovjek stalno misli samo na to da ga netko ne prevari, vrlo brzo počne zaobilaziti i one kojima je pomoć stvarno potrebna. Radi se o kršćanskoj intuiciji: radije pogriješiti na strani dobrote nego na strani ravnodušnosti. Jer čovjek koji je stvarno u potrebi neće zaboraviti ruku koja mu je pomogla, i srce koje ostaje otvoreno bliže je evanđelju nego srce koje se stalno štiti.