Bogu su važnija srca koja traže, nego ruke koje se grčevito drže stare sigurnosti

Bogu su važnija srca koja traže, nego ruke koje se grčevito drže stare sigurnosti

Nikodem nije bio bilo tko. Bio je član židovskoga Velikog vijeća, ugledan i obrazovan čovjek, farizej, poznat po svojoj mudrosti. Ipak, unatoč svom znanju i položaju, on nije zatvorio srce za ono što je dolazilo izvan ustaljenih okvira njegova svijeta. U vremenu kad su mnogi njegovi suvremenici branili svoje položaje, navike i tumačenja, on je ostavio prostor za mogućnost da Bog govori na nov način. To je ono što ga čini velikim – bio je otvoren za ono što nadilazi ljudsku sigurnost. U evanđelju čitamo da je k Isusu došao noću. Noć je štitila njegovu potragu od znatiželjnih očiju, ali nije umanjila veličinu njegova čina. Bio je hrabar, ali i oprezan. Doći k Isusu, priznati da ne zna sve, postaviti pitanja – to je bilo djelo duboke poniznosti i istinske hrabrosti. Hrabrost nije u tome da sve znamo i sve razumijemo, nego u tome da imamo snage priznati kako još uvijek tražimo. Istina, s jedne strane, Nikodem je bio hrabar – nije mogao mirno živjeti kraj pitanja koja su mu izvirala iz srca. No, s druge strane, bio je i oprezan – svjestan svoje uloge, položaja i rizika koje nosi javno približavanje Isusu. Noć je bila njegov saveznik, ali i simbol njegova stanja: hodao je kroz tamu vlastitih nesigurnosti tražeći svjetlo. Bogu su važnija srca koja traže, nego ruke koje se grčevito drže stare sigurnosti. On hoda s nama dok se u sebi lomimo, dok tražimo, padamo, i ustajemo. Njega ne plaši naša nesigurnost, niti ga umara naša sporost. Prava hrabrost zato nije odsutnost straha, nego spremnost da, unatoč strahu, idemo prema Onome u kome slutimo odgovor. Bio je mudar čovjek: znao je da su duhovne stvari ozbiljne i da nije dovoljno slijepo prihvatiti novo, niti brzopleto napustiti ono što je staro.