Nikodem nije bio bilo tko. Bio je član židovskoga Velikog vijeća, ugledan i obrazovan čovjek, farizej, poznat po svojoj mudrosti. Ipak, unatoč svom znanju i položaju, on nije zatvorio srce za ono što je dolazilo izvan ustaljenih okvira njegova svijeta. U vremenu kad su mnogi njegovi suvremenici branili svoje položaje, navike i tumačenja, on je ostavio prostor za mogućnost da Bog govori na nov način. To je ono što ga čini velikim – bio je otvoren za ono što nadilazi ljudsku sigurnost. U evanđelju čitamo da je k Isusu došao noću. Noć je štitila njegovu potragu od znatiželjnih očiju, ali nije umanjila veličinu njegova čina. Bio je hrabar, ali i oprezan. Doći k Isusu, priznati da ne zna sve, postaviti pitanja – to je bilo djelo duboke poniznosti i istinske hrabrosti. Hrabrost nije u tome da sve znamo i sve razumijemo, nego u tome da imamo snage priznati kako još uvijek tražimo. Istina, s jedne strane, Nikodem je bio hrabar – nije mogao mirno živjeti kraj pitanja koja su mu izvirala iz srca. No, s druge strane, bio je i oprezan – svjestan svoje uloge, položaja i rizika koje nosi javno približavanje Isusu. Noć je bila njegov saveznik, ali i simbol njegova stanja: hodao je kroz tamu vlastitih nesigurnosti tražeći svjetlo. Bogu su važnija srca koja traže, nego ruke koje se grčevito drže stare sigurnosti. On hoda s nama dok se u sebi lomimo, dok tražimo, padamo, i ustajemo. Njega ne plaši naša nesigurnost, niti ga umara naša sporost. Prava hrabrost zato nije odsutnost straha, nego spremnost da, unatoč strahu, idemo prema Onome u kome slutimo odgovor. Bio je mudar čovjek: znao je da su duhovne stvari ozbiljne i da nije dovoljno slijepo prihvatiti novo, niti brzopleto napustiti ono što je staro.