Boga naša prošlost ne zanima u smislu u kojem ona često muči nas. Mi se vraćamo unatrag da bismo prebirali po pogreškama, da bismo sebe optuživali ili opravdavali, da bismo u starim ranama tražili identitet. Bog se, naprotiv, vraća u našu prošlost samo zato da bi je otkupio. Njega ne zanima arhiv grijeha, nego srce koje je danas spremno otvoriti se milosti. U Evanđelju po Ivanu Isus kaže: ‘’Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti’’ (Iv 8,11). Žena uhvaćena u preljubu imala je prošlost koja je bila javna i teška. No, Isus se ne zadržava na njezinu jučer. On je ne pita za detalje, ne traži objašnjenja, ne otvara istragu. Njegova riječ usmjerena je prema budućnosti. To ne znači da prošlost nije stvarna, nego da ona nema posljednju riječ. Posljednju riječ ima milosrđe. Slično je i s Petrom. Nakon zatajenja Isus ga ne suočava s analizom njegova pada, nego ga tri puta pita: ‘’Ljubiš li me?’’ (Iv 21,15-17). Pitanje nije: Zašto si me izdao, nego: Možeš li me danas ljubiti? Bog ne briše povijest, ali je preobražava kroz odnos. Hans Urs von Balthasar u djelu Teologija povijesti piše da Bog ulazi u ljudsku povijest ne da bi je promatrao izvana, nego da bi je iznutra doveo do ispunjenja. To znači da i naša osobna povijest, sa svim lomovima, postaje mjesto susreta, a ne prepreka. Često mislimo da Boga treba impresionirati našom besprijekornom biografijom. No, kršćanska objava govori suprotno. U Poslanici Rimljanima stoji: ‘’Dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije’’ (Rim 5,8). To je rečenica koja ruši našu potrebu da se najprije popravimo pa tek onda dođemo Bogu. On dolazi u trenutku naše slabosti. Njega zanima naša sadašnjost, a ne prošlost zatvorena u krivnji. To ne znači da prošlost nema posljedica. Rane ostaju, sjećanja ostaju, ponekad i dugotrajne posljedice naših odluka. No, Bog ih ne koristi kao argument protiv nas. On ih pretvara u mjesta suosjećanja. Papa Ivan Pavao II. u knjizi Prijeći prag nade govori o Božjem milosrđu kao sili koja je ‘’veća od svakoga zla’’. Nije rekao da zlo nije ozbiljno, nego da nije konačno. Naša je kušnja da se definiramo onim što je bilo. Bog nas definira onim što možemo postati u Njegovoj ljubavi. I možda je to najdublja utjeha. Ne moramo nositi svoj jučer kao presudu. Možemo ga predati kao dar koji treba iscjeljenje. Bog nas ne pita odakle dolazimo, nego kamo smo spremni ići s Njim.