Bog djeluje u povijesti i u ljudskom životu tihim plačem novorođenčeta. Ne razmeće se snagom, nego se povjerava ljudskim rukama. Upravo u toj ovisnosti djeteta o majci i ocu, Bog pokazuje koliko ozbiljno shvaća čovjeka i njegov svijet. Evanđelist Luka bilježi kako je dijete bilo položeno u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu (Lk 2,7). Taj detalj nije sporedan. Bog prihvaća ograničenost, prihvaća da bude ondje gdje ga se najmanje očekuje. On ne spašava čovjeka tako da ga zaobiđe, nego tako da uđe u njegovu krhkost i iznutra je preobrazi. U djetetu Isusu otkriva se drugačije shvaćanje veličine. To nije veličina koja dominira, nego ona koja se daruje. Dijete u jaslama ne može zapovijedati, samo može biti primljeno ili odbačeno. Ta krhkost nije prolazna faza koju treba što prije nadići. Ona ostaje trajni govor Boga o sebi. Pavao će kasnije reći da se Božja snaga očituje u slabosti (2 Kor 12,9). Božić je prva velika slika te logike: Bog je najveći upravo zato što se ne boji biti malen. U svijetu koji veliča uspjeh, moć i vidljivost, Dijete u jaslama ostaje trajni poziv da preispitamo vlastite kriterije važnosti. Ako je beskrajna božanska veličina doista otkrivena u krhkosti djeteta, onda se Bog i danas može prepoznati samo ondje gdje je život lomljiv, nesiguran i tih. Ondje gdje se ne viče, nego sluša. Ondje gdje se ne vlada, nego služi.