Puno toga se događa mimo naše kontrole, mimo naše potrebe da sve objasnimo, isplaniramo i izmjerimo. Čovjek sije, zemlja prima, vrijeme prolazi, a život se događa tiho i vjerno, bez velike buke i bez izvještaja o napretku (Mk 4,27). Isus kao da namjerno ”ubacuje” rečenicu da nas smiri: ”sjeme raste — sam ne zna kako”. Ima u tome nečega duboko oslobađajućeg. Toliko puta smo htjeli vidjeti rezultate odmah, imati potvrdu da naš trud ima smisla, da molitva ”djeluje”, da dobro koje činimo donosi plod, a ono ništa. Zato jer rast nije u našim rukama. Naša je uloga sijati, biti vjerni i strpljivi, i ne povlačiti sjeme iz zemlje da bismo provjerili raste li. To je naše, a Bog radi svoje, ispod površine, ondje gdje mi nemamo pristup. Madeleine Delbrêl u knjizi Mi, ljudi ulice kaže da Bog djeluje u ritmu koji je spor, ali pouzdan, i da nas taj ritam uči strpljenju i povjerenju. Isus nas time oslobađa pritiska da moramo sve razumjeti. Sjeme raste dok spavamo i budimo se, dok živimo obične dane, dok ponekad sumnjamo i opet se vraćamo. I upravo tada, dok ”ne znamo kako”, događa se čudo. Bog nije nervozan vrtlar, a na nama je jednostavna, ali zahtjevna zadaća: sijati, ne odustati i vjerovati da će plod doći. Na nama je da pustimo da raste. Ne požurujmo stvari, ne kopajmo po dušama naših bližnjih da provjerimo je li se nešto pomaknulo. Dopustimo Bogu da radi svoje. Isusova slika iz Markova evanđelja upravo to govori: ne moramo sve razumjeti da bi bilo stvarno, ne moramo sve držati pod kontrolom da bi bilo sigurno. To znači prihvatiti i sporost, nesigurnost. Ne bojmo se ”praznine” između sjemena i žetve. Učinili smo što je do nas, a ostalo prepuštamo Gospodinu. Priznajmo vlastite granice i prestajmo se mučiti onim što više nije u našim rukama. I baš tada život najčešće krene naprijed. Dietrich Bonhoeffer u Nasljedovanju piše da je poslušnost u tome da učinimo ono što nam je povjereno i da se potom povučemo, bez potrebe da kontroliramo ishod. Važno je da nismo ostali po strani. Možda će plodove vidjeti netko drugi, u neko drugo vrijeme, a možda i mi. A možda ih nikad ni neće biti. Tko zna.
