Isus dolazi pozvati Šimuna i Andriju koji još bacaju mreže, i Jakova i Ivana koji ih krpaju (Mt 4,12-23). Jedni su u dinamici ribarenja, drugi u strpljivom popravljanju onoga što je puklo. I u toj običnoj svakodnevici događa se poziv – nema posebnog vremena, nema pripreme, nema najave. Bog ne čeka da ljudi završe posao, nego ulazi u njihov život kada hoće. Kao da nam želi reći da poziv ne zvuči isto u svakom životu. Netko je pozvan od važne aktivnosti, a netko u trenutku kad pokušava nešto popraviti. Isus poziva ne samo one koji su spremni sve pustiti bez pitanja, nego i one koji su još vezani za svoje ”mreže”, tj. svoje obitelji, svoje planove. Mreže nisu same po sebi loše; one su simbol rada, sigurnosti, identiteta, ali u susretu s Njim postaje jasno da mreže nisu cilj. Isus ne oduzima učenicima njihovu prošlost, nego je preobražava. Ono što su naučili na jezeru, sada dobiva dublji smisao: ”Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas” (Iv 15,16). Mreže nisu nužno loše; one su često ono na što smo navikli, ono što znamo raditi. No, Isus vidi dalje od naše rutine i poziva nas u odnos koji postupno mijenja pogled na sebe i na druge. To ne znači da smo marionete u Božjim rukama, nego da naš život ima smisao prije nego što smo ga mi sami uspjeli osmisliti. Prije svake naše odluke, traženja i lutanja, postoji pogled koji nas je već prepoznao i zavolio. Za ovu četvoricu sve započinje na radnom mjestu, među ribarskim alatima, s uprljanim rukama i mirisom riba. Oni ne idu za Isusom zato što su bili iznimni ribari ili duhovno nadareni ljudi, nego zato što ih je On izabrao. Tek kasnije će njihov hod, njihovi padovi i njihovo sazrijevanje, pokazati što taj izbor znači. Izbor prethodi razumijevanju. Najprije dolazi povjerenje, a tek onda jasnoća. Ne razumiju kuda idu, ali spremno odlaze. I u tome je najvažnija poruka: ne traži se savršena jasnoća, nego povjerenje. Dovoljno je ustati, ostaviti ono što nas veže i poći, čak i ako još ne znamo kamo će nas put odvesti i što nas tamo čeka.