Bog nam kaže: ”Neću te ostaviti, niti ću te napustiti.” (Heb 13, 5). Ljudi znaju okrenuti leđa i zaputiti se u nepoznato sanjajući neki bolji, ljepši i lakši život, život koji bi ih trebao ispuniti srećom, a zaboravljaju onu narodnu koja kaže: ”Lijepo je svugdje poći, ali najljepše je kući doći”. I kad spoznaju da su im želje daleko od ostvarenja, i shvate ”da su goli”, i da ”žive u oblacima”, počet će se pitati: Što to radimo? Sanjali su nebo bez oblaka, more bez valova, i dane bez kiše, a izgubili su tlo pod nogama. Umjesto da su se pouzdavali u Gospodina, tugu su pustili u njihove živote, u živote njihovih obitelji i u sve njihovo, i sada plaču. Ali i Isus plače s njima (Lk 13, 31-35), a On je Bog, i jači je od svih poraza i od svih suza. On nikada nikoga ne ostavlja. On je naša pomoć. On je naša snaga i nikada nam ne okreće leđa! Svoju je ljubav vječno prikovao na križ, da više nikud i nikad ne može otići od nas, kakvi god bili i što nas god snašlo. Kud god se okrenuli i kamo god krenuli, uvijek ćemo uz sebe gledati Njegov križ i na njem poruku – vječno te ljubim. S nama je da ublaži naša previranja i boli, da smiri naše emocije i misli, našu tugu i naše poraze. S nama je da nas podrži kad to nitko drugi neće i ne može.