Marija stoji pred nama kao žena koja je dopustila da joj Bog uđe u život bez zadrške, i bez unaprijed zadanih odgovora. Njezino ”da” nije proizašlo iz potpune sigurnosti ni iz jasnog razumijevanja svega što će se dogoditi, nego iz dubokog povjerenja da je Bog vjeran i da njegovi putovi, i onda kad ostaju skriveni, vode prema životu. U toj tišini vjere Marija prihvaća da ne vidi sve, ali se ne povlači; ne razumije u potpunosti, ali ne zatvara srce. Je li Marija bila svjesna da je važna u promijeni svijeta? Ako se evanđeljima pristupi pažljivo i bez pobožnih pretjerivanja, odgovor bi morao biti uravnotežen: Marija je znala da se događa nešto presudno, ali nije znala razmjere onoga što će se po njoj promijeniti u svijetu. Njezino znanje bilo je stvarno, ali nedovršeno; njezina svijest duboka, ali otvorena. U Navještenju ona čuje riječi koje jasno upućuju na iznimnost djeteta koje će roditi, da će ”biti velik” i da će ”kraljevstvo njegovu biti bez kraja” (Lk 1,32–33). To znači da Marija ne ulazi u događaj naslijepo. S velikom se sigurnošću može reći da je Marija poznavala Pisma i živjela u iščekivanju Mesije, ali opet na način koji je bio svojstven njezinu vremenu, njezinoj sredini i ponajprije njezinoj vjeri. Njezino poznavanje Pisma nije bilo akademsko ni sustavno, nego životno, upijeno kroz molitvu, liturgiju, obiteljsku predaju i svakodnevni religiozni govor naroda u kojem je živjela. Na to vrlo jasno upućuje njezin hvalospjev Magnificat (Lk 1,46–55), koji nije improvizirana pjesma trenutnog oduševljenja, nego gusti mozaik biblijskih aluzija. U tim riječima odjekuju psalmi, osobito Ps 113 i Ps 34, kao i molitva Ane iz Prve knjige o Samuelu (1 Sam 2,1–10). To znači da Marija ne govori iz praznine, nego iz srca koje je već oblikovano Božjom riječju. Ona prepoznaje Božje djelovanje jer već poznaje njegov stil u povijesti Izraela. Upravo zato može govoriti o Bogu koji obara silne, uzvisuje neznatne i ostaje vjeran obećanjima danima Abrahamu. Osim toga, Marija živi u ozračju snažnog mesijanskog iščekivanja koje obilježava židovstvo njezina vremena. To iščekivanje nije bilo tek apstraktna nada, nego duboko ukorijenjena svijest da Bog nije zaboravio svoj narod. Navještaj anđela u Evanđelje po Luki ne pada na potpuno neobrađeno tlo; Marija razumije pojmove kraljevstva, prijestolja Davidova i vladavine bez kraja. Ona ne pita hoće li se to dogoditi, nego kako će se to dogoditi, što pokazuje da prihvaća sadržaj obećanja, ali traži put njegova ostvarenja. Ipak, važno je ne idealizirati to poznavanje. Marija nije znala kako će se mesijanska obećanja ispuniti u punini. Dijelila je s mnogim svojim suvremenicima određene predodžbe o Mesiji, koje će se tek postupno pročistiti kroz Isusov život, djelovanje i muku. Njezina vjera stoga nije vjera potpune jasnoće, nego vjera otvorenosti. Ona poznaje Pisma dovoljno da prepozna Božji poziv, ali ih ne zatvara u gotove sheme. U tome je njezina veličina. Marija ne koristi Pisma da bi kontrolirala Boga, nego dopušta da je Bog preko Pisma vodi dalje nego što je mogla zamisliti. Ona živi u iščekivanju Mesije, ali pristaje da Mesija nadmaši njezina očekivanja. I upravo tu se rađa ona vjera koja ne traži da se sve unaprijed zna, nego da se u hodu ostane vjeran.