Utjelovljenje nije romantična slika Božića, nego ozbiljna odluka Boga da se veže uz povijest i ranjivost. Ivan je napisao: ”Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama” (Iv 1,14). Bog je preuzeo ljudsku stvarnost iznutra. Sve ono što čovjek živi, misli i nosi u sebi, postalo je prostor Božje blizine. Ispovijedati Boga koji je došao u tijelu znači prihvatiti Boga koji se veže uz čovjeka takvog kakav jest, i zato svaka duhovnost koja prezire tijelo, koja se boji povijesti ili zatvara oči pred konkretnim čovjekom, koliko god zvučala uzvišeno, u svojoj je srži bijeg. Nije riječ o većoj svetosti, nego o strahu od stvarnosti. Henri de Lubac u djelu Katolicizam upozorava da se vjera izopačuje onda kada se odvaja od ljudskog i zajedničkog, jer Bog ne spašava apstraktnu dušu, nego cijelog čovjeka. Utjelovljenje je Božji ”da” ljudskoj stvarnosti, i to bez idealiziranja. Bog ne dolazi kad je sve čisto i spremno, nego upravo zato što je krhko i nedovršeno. Zato se kršćanska vjera uvijek provjerava na odnosu prema tijelu, vremenu i ljudima. Drugi vatikanski sabor u Gaudium et spes jasno kaže da ”radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi našega vremena” nisu nešto izvan vjere, nego njezino mjesto i njezin ispit (GS 1). Ako Bog ne bježi od svijeta, onda ni vjera ne smije od njega bježati. Ako želi ostati vjerna Bogu koji se utjelovio, mora imati hrabrosti ostati u svijetu čak i onda kada je svijet nesiguran, proturječan i umoran. Isus u evanđeljima ne zaobilazi bolesne niti ih tješi s distance, nego ih dodiruje, sluša i ostaje s njima (usp. Mk 1,40–41). To se danas za nas konkretizira u ostajanju uz bolesnika i kada nemamo što pametno reći, u strpljivom slušanju, u prihvaćanju nemoći bez bijega u jeftine utjehe. Primjena toga u svakodnevnom životu jest spremnost na novi početak, na razgovor, na oprost koji ne briše prošlost, ali joj ne dopušta da ima zadnju riječ. Božja blizina se posebno prepoznaje ondje gdje je ljudsko dostojanstvo ugroženo. To se konkretno prevodi u osjetljivost za siromašne, migrante, starije i odbačene, ne kao projekte pomoći, nego kao osobe s licem i imenom. Kršćanska primjena nije samo karitativna gesta, nego trajna odluka da ne zatvaramo oči pred nepravdom i da vlastiti komfor ne smatramo vrhovnom vrijednošću.