Stara narodna izreka: ”Saka hiža ima svoga križa”, izriče duboku mudrost da nema života bez teškoća, ni doma bez patnje, ni ljubavi bez žrtve. U mnogim obiteljima, pa i u onima koji se izvana doimaju sretnima i skladnima, postoje neizrečene tuge, nerazumijevanja, bolesti i tišine koje bole. Bog zna da se iza svake zatvorene kapije, iza svakog nasmijanog lica i svake ”uredne” slike, skriva križ. On, koji vidi u skrovitosti, zna sve naše priče i u svaku ulazi s nježnošću koja ne osuđuje, nego iscjeljuje, te nas poziva da razumijemo da je križ dio života, a ne njegov kraj. Kad narod kaže da ”saka hiža ima svoga križa”, on zapravo izriče ono što Evanđelje naviješta – da se spasenje se ne događa izvan svakodnevice, nego u njoj, u posve običnim danima, u suzama za stolom, i u tihoj molitvi prije spavanja. Bog nas ne čeka negdje visoko u oblacima, ni u savršenim trenucima pobožnosti, nego ondje gdje živimo svoje obične dane — među neopranim suđem, neizrečenim brigama i svakodnevnim sitnim radostima. On je naslonjen na dovratak naše kuće, ondje gdje se svakoga dana odlučujemo hoćemo li otvoriti vrata ljubavi, praštanja i vjere, ili ćemo se sakriti i odustati od svega.