Često odgovor tražimo kao smisao, kao rečenicu koja bi sve povezala, kao ključ koji bi otvorio zatvorena vrata srca. A onda ostanemo pred nečim što šuti. I baš ta šutnja zna biti najteži dio boli. Ne boli nas samo ono što smo izgubili, nego i to što ne možemo do kraja razumjeti zašto je moralo biti tako, zašto sada, zašto ovako. Postoje rane na koje se ne može odmah staviti riječ. Ne iscjeljuje nas uvijek tumačenje, nego blizina. Jobovi prijatelji bili su najbolji dok su sjedili uz njega i šutjeli; pogriješili su tek kad su počeli sve objašnjavati (Job 2,13). Tuga se ponekad vrijeđa na prebrze odgovore. Ona kao da kaže: nemoj mi odmah govoriti što ovo znači, samo ostani ovdje sa mnom. I u vjeri je tako. Nisu svi psalmi završeni jasnim raspletom. Neki ostaju gotovo otvoreni, s vapajem koji i dalje gori: ”Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš; noću vapijem i nema mi počinka” (Ps 22,3). To je molitva čovjeka koji nije izgubio Boga, nego ga traži iz tame. Tuga ne znači uvijek odsutnost vjere. Nekad je baš tuga oblik vjere koja odbija odustati od pitanja. Onaj tko više ništa ne očekuje, više ni ne pita. A onaj tko pita, još uvijek na neki način kuca na vrata. Simone Weil je pisala da krajnja nesreća čovjeka ne traži uvijek odgovor, nego da bude viđena. U tome ima nečega duboko evanđeoskoga. Isus pred grobom Lazarovim ne daje odmah tumačenje smrti, nego najprije plače (Iv 11,35). To je jedan od najsnažnijih prizora Svetoga pisma: Sin Božji ne ukida ljudsku tugu tako da je preskoči, nego ulazi u nju. Suze postaju mjesto objave. Bog se ne pokazuje uvijek kao onaj koji odmah objašnjava, nego kao onaj koji je dovoljno blizu da s nama zaplače. Zato kad nema odgovora, to još ne znači da nema smisla. Možda smisao još nije sazrio za riječ. Možda ga sada ne možemo nositi kao misao, nego samo kao križ. Postoje trenuci u kojima čovjek ne razumije, ali ipak ostaje vjeran. I upravo ta vjernost, koja ne počiva na objašnjenju nego na predanju, postaje dublja od svakog lakog odgovora. Nije mala stvar ostati pred Bogom i kad ga ne razumijemo. Tuga zahtijeva odgovor, ali katkad je jedini mogući odgovor: neću pobjeći. Ostat ću. Disat ću. Molit ću, makar bez riječi. To nije malo. To je možda najistinitiji odgovor koji čovjek tada može dati. Sveti Pavao kaže da ”sada vidimo u ogledalu, nejasno” (1 Kor 13,12). To znači da je nejasnoća dio našega puta, a ne nužno znak da smo zalutali. Ima tuge koja se ne razrješuje, nego se polako preobražava. Ostaje rana, ali više ne krvari na isti način. Ostaje praznina, ali u njoj se s vremenom može nastaniti tiha Božja prisutnost. Kao kad uskrsli Krist nosi rane i nakon uskrsnuća (Iv 20,27). Nisu izbrisane, ali više nisu mjesto poraza. Tako i čovjek nekad ne dobije odgovor koji je tražio, ali postane drugačiji dok ga nosi. Zato nije poraz ako danas nemamo odgovor. Nekad je dovoljno reći: Gospodine, ne razumijem, ali evo me. I to je već molitva. I to je već put.