U čovjekovu se duhovnom životu gotovo nikada ne dogodi nagla preobrazba; mnogo je češće riječ o tihom, nenametljivom rastu koji se zbiva u šutnji, dok svakodnevica teče svojim ritmom. Ono bitno raste polagano, i zato valja čuvati naše male neprimijećenosti. Antoine de Saint-Exupéry u ”Citadeli” kaže da se velike stvari ”grade poput bunara, kamen po kamen”, što znači da se pravi život oblikuje u strpljivoj vjernosti u malim gestama koje u nama stvaraju prostor za zrelost. Te male vjernosti – kratka molitva ujutro, iskren oprost, suzdržana riječ, trenutak zahvalnosti, neka jednostavna dobrota – često nam se čine nevažnima, no, upravo one čuvaju srce od toga da se istroši u površnim navikama. Afrički teolog Bénézet Bujo u jednom razmišljanju o moralnom rastu kaže da je ”svetost u kontinuitetu, a ne u senzacijama”, misleći na to da nas Bog gradi kroz svakodnevne povratke, a ne kroz spektakularne trenutke. I u Bibliji se taj tihi ritam jasno vidi. U prispodobi o sjemenu koje raste samo od sebe (Mk 4,26–29) Isus opisuje kako zemlja donosi plod u procesu koji se čini neprimjetnim. Ta slika govori o Božjem načinu djelovanja – On ne navodi čovjeka da skače preko stepenica, nego ga vodi stepenicu po stepenicu, da bi svaka nosila svoj dio težine, svoju pouku i ljepotu. Zato se isplati obratiti pozornost na ono što inače pretrčimo, bez zaustavljanja: na male pomake koji izgledaju kao ništa, a na kraju čine cijelu promjenu. Ono bitno u nama raste polako. Rast je zapravo plod Božje vjernosti, a ne našeg učinka. Na nama je samo da ne prezremo male korake. Kad čovjek počne cijeniti te male pomake, tada shvati i vlastiti ritam, onaj koji ga vodi prema zrelosti, a ne prema samodokazivanju. I tu se, tiho i nenametljivo, rađa pravi život koji donosi mir.