Nakon što je Isus rekao da je bogatašu teško ući u Kraljevstvo Božje, učenici su ga brže-bolje zaprepašteno upitali: ”Pa tko se onda može spasiti?” (Mk 10,26) U židovskoj kulturi (a i u drugim ”kulturama”) bogatstvo se smatralo Božjim blagoslovom, vjerovalo se da su imućnici bliže Bogu, jer već na zemlji žive u blagostanju. Učenicima zato nije jasno zašto Isus tvrdi da će bogatašima biti teško ući u Kraljevstvo Božje. Međutim, u dubini duše znali su da se to i njih tiče, zato su postavili to pitanje. I oni su bili bogati: bili su u Isusovoj blizini, sve su ostavili radi Njega da bi ga slijedili, gledali Njegova čuda, slušali božanske tajne. Bili su čak i bogatiji od drugih, i u većoj opasnosti da si umisle da im je raj zagarantiran. Bilo je važno da i oni shvate da nitko ne ”zaslužuje” spasenje, ma kako bio duhovno savršen, jer spasenje je isključivo dar Božji. Nezasluženi. Ako će se bogatašima smrknuti što će morat otići žalosni od vrata raja, zbog punih torbi svega i svačega, isto će se dogoditi i ”duhovnima”, čije će torbe biti prazne. Samo je pravim siromasima zagarantirano nebo.