Bila je jutro koje me budilo i večer koja me smirivala, bila je tišina u kojoj sam se osjećao sigurno i glas koji je izgovarao moje ime. Bila je pogled u kojem sam pronalazio potvrdu da vrijedim, i ruka koja me vraćala k sebi kad bih se rasuo u vlastitim mislima. Uz nju su i najobičnije stvari imale dubinu, a dani su donosili sigurnost. U njezinoj blizini svijet je imao smisla. Učila me hrabrosti, opraštanju, čekanju. Učila me kako slušati, kako šutjeti kada je potrebno, kako zagrliti bez riječi. Učila me prepoznati umor, osjetiti kada treba stati i ostati, a kada samo nježno zagrliti. Učila me da je blizina više od dodira i da je prisutnost dar koji se ne može kupiti. Učila me živjeti bez gorčine, bez računanja, i vjerovati kada razlozi nisu jasni. Postala je moja priča: način na koji gledam svijet, način na koji izgovaram riječi. Naučila me da je srce stvoreno da ljubi.