Isusovim suvremenici nije bilo lako razumjeti Kristovu osobu. Gledali su ga, slušali, čak i doticali, a ipak su često bili u nedoumici: ”Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?” (Iv 6,60-69) Dvije tisuće godina kasnije, nalazimo se u istoj situaciji. Čini se da sve ukazuje na to da je Krist neshvatljiv, ali se ustvari radi o našoj ‘nesposobnosti’: ”(…) nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.” Prepoznati u Kristu Sina Boga živoga milost je dana od Oca. Da li to znači da nekima nije dano? Ako je tako, onda nisu ni krivi. Nama je dano, a zašto smo onda često u duhovnom ”lockdownu”? Zato jer se Donositelj Božje istine nalazi pred zatvorenim ljudskim srcem. Isus nas pita: ”Želite li i vi otići?” S Petrom odgovaramo: ”Kome da idemo, Gospodine? Ti imaš riječi života vječnoga! Mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.” Ne ‘znamo, pa vjerujemo’, nego obrnuto – ‘vjerujemo i znamo’. Skolastici su govorili: ”Credo ut intelligam” – Vjerujem da bih spoznao. Treba vjerovati Isusu, i onda ćemo spoznati tko je i što je On. Vjera čovjeka vodi do spoznaja do kojih ne bi došao ako bi se zatvorio u puku racionalnost. Treba se prostrijeti pred Gospodinom, baciti mu se u naručaj, pasti mu oko vrata i pjevati: ”Dao sam ti dušu, srce sam ti dao. Ništa više nema, al’ mi nije žao.” (Alen Slavica, Dao sam ti dušu).