U tišini betlehemske noći Bog ne ulazi u povijest snagom, nego povjerenjem. Dijete položeno u jasle ne govori, ne zapovijeda, ne brani se, nego se potpuno predaje rukama jedne žene. Marija ne zauzima središte pozornice, ali bez nje se sve raspada, jer upravo ona drži u naručju Onoga koji drži svijet. Njezino majčinstvo nije samo biološka činjenica, nego duboka vjera da Bog može biti malen i da se spasenje rađa iz krhkosti, a ne iz moći. Marija ne razumije sve, ali sve prima. Evanđelje kaže da je pohranjivala događaje u svome srcu i razmatrala ih, jer vjera ne znači imati gotove odgovore, nego ostati uz Boga i onda kada je On nejasan i tih. U tome je njezina veličina: ne u riječima, nego u postojanosti. Ona nas uči da Bog najdublje djeluje ondje gdje se ne nameće, gdje traži strpljenje, povjerenje i spremnost da se čeka. U Mariji se vidi kako Bog ulazi u naš svakodnevni život, ne kao ideja, nego kao netko tko treba blizinu, toplinu i vjernost. Majčinstvo koje danas slavimo otkriva da je Bog želio biti ovisan o ljudskoj ljubavi. To je izazov i za nas: možemo li i mi dopustiti da Bog dođe onako kako On želi, a ne kako bismo mi očekivali. Dok gledamo Mariju s Djetetom, shvaćamo da se povijest ne mijenja velikim planovima, nego vjernim srcima. U svijetu punom buke, ona nas uči tišini; u svijetu željnom kontrole, ona nas uči povjerenju; u svijetu koji se boji slabosti, ona nas uči da se upravo ondje rađa spasenje. Tako se i danas, kroz njezino majčinstvo, pred nama otvara put vjere koji vodi preko jednostavnosti, strpljenja i otvorenosti Bogu koji dolazi tiho (usp. Lk 2,16–21).