Postoje ljudi koji odu tiho, bez velikih tragova, bez spomenika i knjiga, ali ostanu živjeti u srcu tako duboko da ih ni smrt ne može izbrisati. Dovoljno je ponekad da ih se sjeti jedna majka dok navečer gasi svjetlo, jedan prijatelj kad prolazi poznatom ulicom, jedno dijete koje još nosi u sebi toplinu nečije ruke, i oni i dalje žive. Jer čovjek ne ostaje na svijetu po onome što je posjedovao, nego po ljubavi koju je ostavio u drugima. A ljubav, jednom darovana iskrenim srcem, ne završava smrću. Ona nastavlja živjeti u sjećanju, u zahvalnosti i u tihoj prisutnosti onih koji nikada nisu zaboravili. Zato postoje ljudi koji nikada zapravo ne odlaze. Oni samo postanu nevidljivi oku, ali ostanu trajno prisutni u srcima. Tako, dok god postoji netko tko izgovara naše ime s ljubavlju, trag našega života ostaje prisutan u ovome svijetu. Ono što je učinjeno iz ljubavi ne nestaje, jer je pohranjeno u Božjem srcu. Nastavljamo živjeti jedni u drugima – u riječima koje smo ostavili, u dobroti koju smo posijali, u ranama koje smo liječili, u ljubavi koju smo darovali. Nastavljamo živjeti u osmjehu, u molitvi koju smo naučili drugoga, u hrabrosti koju smo probudili u nečijem srcu. Dovoljno je jedno srce koje će i nakon mnogo godina zastati i tiho reći: ”Dobro je što je postojao”.