Apostoli više nemaju što skrivati. Više ne zaključavaju vrata. Više ne spuštaju pogled pred ljudima. Ono što im je Bog učinio postalo je preveliko da bi ostalo zatvoreno u tišini. U njima gori nešto jače od straha. To više nisu oni isti ljudi koji su bježali u noći muke, koji su drhtali pred slugama i vojnicima. Duh Sveti prošao je kroz njih kao oganj kroz suhu zemlju. I sada stoje pred svijetom otvorena srca, bez obrane, bez maski, bez računice. Govore o Bogu kao o nekome koga su dotaknuli, koga su vidjeli, čiji ih je glas podigao iz vlastite tame. Njihove riječi nisu naučene. One izbijaju iz srca kao voda iz izvora koji se više ne može zaustaviti. I ljudi osjećaju da tu nema laži. Nema hladne religije. Nema mrtvih rečenica. Samo život. Samo vatra. Samo radost koja se prelijeva preko rubova ljudske slabosti. To je čudo Duhova: Bog uzima obične ljude i čini ih prozorima kroz koje ulazi nebo. Bog je kao jutro koje dolazi i onda kad čovjek cijelu noć misli da svjetlo više neće svanuti. On ulazi u život tiho, ali kad jednom dotakne srce, ništa više ne ostaje isto. Krist nije došao među savršene ljude. Hodao je prašnjavim putovima, sjedio s grešnima, doticao ranjene, gledao čovjeka očima u kojima nije bilo prezira. Kakav je to Bog koji pere noge svojim učenicima! Kakav je to kralj koji nema drugo prijestolje osim križa! Postoji nešto neobjašnjivo lijepo u tome da Bog nikada ne odustaje od čovjeka. Mi odustajemo od sebe, od drugih, od snova, od ljubavi, ali On ostaje. Čeka. Zove. Traži izgubljenog kao pastir svoju jedinu ovcu u noći. Nema te tame kroz koju On ne može proći. Kad Duh Sveti siđe na čovjeka, srce više ne može ostati hladno. Tada obične riječi postaju pune života, i čovjek osjeti da nije stvoren samo za zemlju i prolaznost, nego za beskrajno. Zato su apostoli gorjeli. Zato su išli svijetom bez straha. Nisu nosili teorije, nego vatru. I kad ga čovjek jednom stvarno dotakne u dubini srca, više ne može živjeti isto kao prije. Sve na svijetu postane premalo za srce koje je okusilo Boga.