Jesmo li u svojoj vjeri još uvijek zaljubljeni u Boga – ili smo se možda, u međuvremenu, zaljubili u vlastitu sliku svetosti? Ambicija je poput moljca: neprimjetna u početku, ali kad se uvuče u dušu, zna izgristi i najljepše tkanje svetosti. Ambicija sama po sebi nije zlo. Kad je usmjerena prema dobru, može postati gorivo za plemenita djela, poticaj da damo najbolje od sebe. No, kad počne tražiti priznanje, moć, položaj – kad zatrepti pogledom na ljudsku slavu – postaje zamka. Tada duhovni život postaje pozornica, a ne mjesto susreta s Bogom. Svetost ne traži aplauz, a ambicija ga zaziva. Sveti ljudi često bježe od javnosti. Ne zato što su slabi, nego zato što znaju da je najveći čin svetosti – nestati, da bi Krist bio vidljiviji. Ambicija voli vidljivost. Ona se hrani uspjehom, prestižem, tjeskobom da bismo bili viđeni, spomenuti, priznati, producirani. Ambicija nas tjera da budemo netko pred svijetom, a svetost nas uči biti ništa – da bismo bili sve u Njemu. Zato je važno prepoznati kad se u srce ušulja moljac: uspoređivanje, zavist, potreba da budemo bolji od drugih, pa i u pobožnosti, jer tada više ne tražimo Boga, nego osjećaj vlastite veličine pod krinkom duhovnosti. Isus nije gradio karijeru – On je ljubio, služio, trpio i umro prezren. I zato je pobijedio. Svetost nikad ne traži naslov, samo križ.